Moje putovanje

22.10.2023. 

Što je s tim četrdesetima? 

Ganjaju i proganjaju nesmiljeno. 

Tjeraju do ruba. 

Uče disati, preispitivati, 

moliti, istraživati. 

Zar tek u četrdesetima spoznamo da smo izgubljeni? 

Ili si tek tada to priznamo?

 

I što je s tim četrdesetima? 

Čine ludosti, bez puno razmišljanja. Intuitivno. 

Putuju, odlaze, slamaju se, poprave... 

Ne žele osuđivati, ali sve što vide ih boli. 

Ne žele odustati, a već krvare od boli. 

I opet vjeruju da postoji bolje, da mogu više. 

To u njima naprosto stalno diše... 

Ma što je s tim četrdesetima? 

Odjednom gledaju na svijet drugačije, 

rastavljaju ga, seciraju, 

svaku ranu diraju. 

Ne prihvaćaju olako, 

ne pristaju, 

ne mire se, 

nedaju... 

Jednostavno, unatoč svima i svemu, 

nisu spremne za predaju... 

Četrdesete su ogledalo duše. 

Pogledate li u njega čitavi svjetovi se ruše. 

No ako okrenete glavu i nastavite po svom, 

tek ćete ih ponekad sresti, 

kroz neku scenu, 

neki lom... 

I osjećat ćete tada da niste svoji, 

ali ćete ići dalje... 

Jer tko više broji...

Jedino, 

bojim se, 

četrdesete će vas posjećivati često. 

U ladici sjećanja nije njima mjesto. 

Tamo će stalno iskre bacati, 

podsjećati, 

prijetiti i s vama se svađati. 

One su, naime, neizbježne. 

Jer nitko još nije pobjegao od sebe, 

ma koliko duboko se zakopao... 

Četrdesete su melodija duše, 

putokaz, 

Božji glas... 

Pa premda vas rastave, slome i biju,  

one vas samo podsjećaju na vašu misiju... 

Možda zato što smo tad na pola puta... 

20.9.2023.

Baš čudno koliko često pribavim neku lijepu bilježnicu i čuvam je, ne želeći oskvrnuti sveto tlo netaknutog lista. 

A čemu zapravo čuvati za sutra, bolja vremena, posebne prilike... Sve to uglavnom ili ne dođe ili dođe kasno. A kad dođe, mi zaboravimo da nešto čuvamo za tu prigodu. Ili nam se odjednom to čini nepriličnim- poput postavljanja onog srebrnog bešteka koji smo dobili na poklon davno ili pidžame koju već godinama čuvamo za bolnicu ili pisanja u odrasloj dobi... Kao da bismo pisati trebali samo u školi. 

Zaboravljamo da život jest škola... Škola u kojoj smo često jednako zbunjeni kao u pravoj. Jednako nezreli za sve što nas čeka. 

Pokušavamo biti najbolji učenici. Zaboravljamo na male, jednostavne, drage stvari i kako smo uživali u njima nekad. Svi žurimo biti odrasli.

Onda se desi život. Udijeli nam šamar- dva i mi shvatimo da smo pred njim samo djeca... 

Ona ista izgubljena djeca koja sjede u klupama prvog razreda, prvog dana škole. Shvatimo da trebamo samo toplu riječ, zagrljaj, drage ljude oko sebe. 

Život je tako odrasla riječ, 

veličanstvena, 

neuhvatljiva, 

prolazna...

A mi prepametni da shvatimo. 

Sve sami odlikaši... 

31.8.2023.

Što najduže gori? Introvert. U njega vatra prolazi ne devet krugova nego devet milijuna krugova pakla. On je ne rastavi na kemijske elemente nego na protone i neutrone. On nije opsjednut tom vatrom, ali je svakoga dana pogleda i malo potpiri. Tek tako, da duže ostane tu. Ne priča on o njoj, ne žali se. On je ljubomorno čuva od svijeta, mogao bi tkogod vodu izliti na nju. Jer takvi su ljudi. Djeluju iz straha, ne iz ljubavi. On čita o njoj, piše, istražuje, eksperimentira, igra se s njom. Ne boji je se. On ju je upoznao. Postali su prijatelji, vatra i on. Rijetko tko razumije taj odnos, ali introvertu to nije ni važno. On ima društvo. Više mu ni ne treba... 

14.8.2023.

'Odrekla sam se života da bih prihvatila život...' Marija Magdalena

Introverti vole svoj svijet. Dakako, treba im i onaj oko njih, ali ovaj u njima je toliko bogat, bujan, zanimljiv, nepredvidiv da se u svakom trenutku mogu u njemu izgubiti, lutati, tražiti i pronalaziti. Ponekad im treba puno vremena da povežu vanjski svijet sa svojim. Vanjski svijet ih 'troši' puno više nego druge ljude, zato se ne bave puno njime. Ali se on bavi njima... bavi se svima nama zapravo!  

Godinama traje moja borba s organizmom. Ne postoji ništa tako savršeno složeno poput ljudskog organizma! Nema mu ravna u detaljima, ustroju, nijansama, uhodanosti...nešto tako fino, poput satnog mehanizma, a opet daleko kompliciranije. 

Prije dvanaest godina zamalo sam umrla. Zaista, bila sam korak do ponora. Tek sad shvaćam koliko dubok ožiljak je taj događaj ostavio na mom organizmu. 

Svih ovih godina tražim ukrug ostatke sebe... Posljednje tri je neka kulminacija. 

Mjeriš, pratiš, juriš, slomiš se, pokrpaš, bude bolje, bude užas, opet mjeriš, zamataš, popraviš jedno, poludi drugo, gledaš se u ogledalo- ne sličiš sebi, jadan si, upališ inat, guraš, slomiš se... Ovaj niz mogla bih nastaviti do unedogled... I uvijek se opet vraćam na taj događaj.

Onog trena kad sam rekla 'ne mogu više, ja ću umrijeti, spasite bar nju', tog trena moj organizam se odrekao života. Životari. Svakih par mjeseci smisli nešto drugo i tako stalno 'Ajmo Jovo- nanovo'... Introvert traži, prati, bilježi. Ekstrovert želi potvrdu. Ali...

Kad okrene kotač cijeli ciklus i počne opet padati- nema tu više nikakve 'pameti', samo kemija. Uzalud očajavanje, uspoređivanje, pomodarski krikovi, metode, otkrića... 

Ništa tu ne pali! Ništa osim šutnje. 

I nekog 'ispušnog ventila'. 

I držite se čvrsto, to je vožnja života! 

Ne gledajte druge, ne uspoređujte se, slušajte sebe.

Bez grižnje savjesti, bez 'moram', bez trke... čuvajte snagu, trebat će vam, tek ste na polovici života.

I učite o sebi. Čitajte. Probajte. Slažite ispočetka mozaik svog života. 

Ironično, ali istinito- i opet se nanovo trebate odreći života da biste prihvatile novi... 

8.3.2023. 

Dan žena je zapravo dan izborenih prava žena. Datum iz prošlosti koji nas podsjeća na nejednakost, borbu i, povijesno gledajući, na velike promjene. Ja ga osobno nekako ne doživljavam svojim. Možda je do ovih vremena u kojima živimo i koja nas i dalje uče da se dijelimo- po spolu, dobi, vjeroispovijesti...  

Dan Žene (da, upravo ovako kako je napisano- velikim slovom i u genitivu) nosi u svom nazivu drugačiju poruku! On slavi Ženu u svoj punini- njezinu karizmu, ženstvenost, njezino majčinstvo, ulogu u obitelji, funkciju u karijeri... 

Dan Žene slavi sve njezine strahove, uspjehe, padove, ožiljke, snove... S time se mogu itekako poistovjetiti. Zato- sretan nam Dan Žene! 

29.6.2020.

U inat što vječito u meni ključa,

u inat životu,

s osmijehom na licu,

treba prijeći 

i tu ulicu..

Baš kao što u inat

duga nakon kiše svane,

a sunce i mjesec,

svakoga dana,

zamijene strane..

U inat.. 

jer ptice tako lijepo pjevaju,

jer je tako lijepo gledat' 

munje što po sivom nebu sijevaju,

jer ne postoji ništa

veličanstvenije

od prirodnih ljepota

i dragocjenije

od

života..

U inat..

(fotografija snimljena 17.6.2020., Gornja Stubica, Zvjezdarnica na Kamenjaku; http://www.croastro.com/hrindex.htm) 

25.6.2020.

Zašto ili Za što?

Ne zanima me zašto

jer s razlogom dođe.

Najbolje ga je prihvatiti

jer sam od sebe ionako ne prođe.

Zanima ne Za što,

Za koga, Za čega..

Genitiv doziva,

na razum poziva,

osjećaje stišava,

mudrost zaziva..

Samo u tišini- istina se čuje,

samo u dubini- mir se pronađe i

odgovor se sam nameće..

Za ručice malene,

oko mog vrata savijene.

Za ručice moje djevojčice..

Za nju, 

Za to..

i ništa drugo.. 

__________________________________________________________________________

21.11.2019. 

Nisi sama..

Dok hodaš ulicama svog života..

I u kasno ljeto gledaš sunce,

Mirišeš jesen,

I zamišljaš vrhunce.

Vrhunce svojih uspjeha,

Koji su prošli..

I koji će doći!

Jer ne odustaješ samo tako,

Od svojih snova,

od svoje Moći.

Imaš moć da Sanjaš

I svakoga dana tim putem šeći!

Kroči polako i uporna budi,

Sve dok ti koraci ne budu dugi..

I sigurni..

I veći..

I mirisat ćeš uvijek po Sreći.

22.11.2019.

Nisi sama..

Razvuci osmijeh

U inat životu,

U kutku usana, u svojim mislima,

Ko slatku grehotu.

U inat svakome tko se pita

Što se, tko se, u tvojim mislima skita.

Samo ti znaš,

A tako i treba,

Zašto ti je osmijeh

Slađi od meda..

28.11.2019.

Voljela bih..

Vatru u zalasku sunca,

Tišinu u maglena jutra,

Bjelinu u sniježnim danima,

Vedrinu u sunčanim jutrima.

Voljela bih..

Oblake sa srebrnim rubovima,

Mekane pahulje na dlanovima,

Munju što para nebo,

Kišne kapi što polako rominjaju,

Oluje što u meni tinjaju..

Voljela bih..

ili volim..

9.1.2020.

Iskra? .. Sjaj? .. Plamičak? ..

Osjećaš li?

Grije srce,

Bodri misao,

Tijelom prenosi trnce,

Životu daje smisao.

Tu je.. strepi.. čeka..

Kao nada svijetli,

Kao ljubav grije.

Mala, ali snažna.

Moja duša joj se smije.

O dođi ti iskro,

plamičku plani,

Kao da su se oduvijek,

U mom životu,

Čekali ti dani..

13.1.2020.

Jutro i tišina...

Vani bijela paučina.

Preko livada prostrla,

Svoje najljepše čipke

Od bijelih pahulja.

Oblaci plavičaste boje..

Livade snene..

Krošnje drveća mirno stoje..

Ptičice male po tlu mrvice broje.

Svi čekaju prve zrake sunca,

Tople i nježne,

Da rastope..

Pahulje snježne..

14.1.2020.

Što je za te sreća?

Gdje se skriva?

Prati li te ili sniva?

Reći ću ti sada gdje sreća prebiva..

Ona u tvojim mislima šeće,

Romane piše, planove kroji,

Ne pita ona, niti ne broji..

Šepuri se, zdanja gradi,

Ciljeve osvaja, nadu sadi..

Sreća je tu, svuda oko tebe,

Neumorno radi, trudi se, zove,

Samo zaviri u svoje snove..

15.1.2020.

Stalno se traži,

Stalno se išče,

Sve manje daje,

Sve više stišće.

I tako polako,

Iz dana u dan,

Sve nam je teže

Pronaći izlaz van.

Reći ću vam ipak,

Ja redovno varam

I svakoga dana

Ta vrata otvaram.

Izađem, letim,

Sanjam, volim,

Dižem se, padam,

Planove krojim.

I baš mi je lijepo,

Neću da lažem,

Izađite van,

Ozbiljno vam kažem!

29.1.2020.

Ja žudim.. I tražim.. I učim.. I žeđam..

Za znanjima novim

Svim vodama plovim..

Riječima, slikom,

Zvukom i tintom..

Vesla su moja naumila ronit,

Jedra su moja naumila plovit.

A vjetar što stalno u njih puše

Tjera me da tražim

Čežnje svoje duše..

31.1.2020.

Noću je nebo ko razlivena tinta..

Tamno plavetnilo koje šuti.

Na platnu tome,

samo mjesec je žuti..

I tisuće, stotine, milijarde, bez broja...

- Zvjezdica malih,

Koja je moja?

Gledam li je?

Traži li me?

Sja li jače kad sam sretna?

Il treperi kad sam tužna?

U tom beskraju plave boje

Zvijezda mi moja utjehu pruža.

Njeno je svjetlo u pogledu mome

I njezin sjaj u srcu mom plamti,

Gledam je..

Gleda me..

I osmijeh se vrati..

1.2.2020.

Udara, fijuče i vije,

Odozgo toplina sije..

U svakoj se nevolji

Nešto lijepo krije.

Šušti, šumi i zavija,

No zlatna zraka sve obavija..

I misliš, eto,

Priroda je divna,

Surova pomalo,

Ali ljepotu skriva.

U takvoj stvarnosti

Koja nas bije,

Lijepo je znati

Da sunce grije..

2.2.2020.

Miris proljeća.

Prve zrake sunca

Udaraju o prozore kuća.

Vlati trave na vjetru trepere,

Ptice se pjesmom proljeću vesele.

Udišem..

Slušam..

Gledam..

Ovaj trenutak nikome ne dam!

Trenutak spokoja,

Trenutak mira,

Trenutak ljepote

Što mi pred očima još sniva..

8.2.2020.

Iako je sunčan dan,

Vjetar me zapravo mami van.

Što jače puše,

To čvršće stojim.

Što snažnije ljulja,

To se više borim.

Ali vjetar čisti zrak,

Vedri nebo,

Rastjeruje mrak.

Mrsi kosu,

Škaklja po nosu,

Na sve strane piri,

I nikako da se smiri.