Skip to main content

Pjesmice za djecu

 1.4.2023.

Zvijezde i mjesec

Gdje nestaju danju zvijezde?

Možda se u oblacima one ugnijezde?

Pa skaču tamo, smiju se i viču,

a možda usnu dok oblak im priča priču?

Što li mjesec radi kad dan svane?

Sjedne li na drvo neko i broji mu grane?

Il se popne na planinu najvišu

pa gleda odozgo kako se oblaci na vjetru njišu,

kako kiša zelena polja natapa,

kako se sunce spušta brzacima slapa...

Znate li možda Vi

gdje danju mjesec sa zvijezdama spi?


Priča o mravu

Pričala mi jutros trava

kako je jučer pratila mrava.

Bilo joj čudno kako je žurio,

kao u slalomu, 

lijevo pa desno je jurio.

Čemu ipak takova strka?

Je li u pitanju kakva trka?

Nagnula je stoga svoje duge vlati

i požurila prečicom

da put si skrati.

Kad-

eno mrava!

Uz rijeku je sjeo,

uzdišuć teško,

jer sav _sladoled_😊_

je pojeo!


Comments

Popular posts from this blog

Ti...

  Ti... Ti ne znaš ni sama koliko si snažna, koliko ovom svijetu značiš,  koliko je tvoja sudbina važna... Zastani malo,  udahni.  Ugledaj samu sebe. Otvori vrata zrakama svoje svjetlosti... Predahni. Ti nosiš u sebi samo svoj svemir, satkan od raznobojnih nijansi života. Tvoje su niti sapletene s tuđim, Ti si Neponovljiva  kombinacija  vrednota... U njima sjajiš, njima se ponosi. I znaj- tvoj svemir ovom svijetu itekako doprinosi... Autor: Marija Grah, 27.10.2024.

Da je meni...

  Na tom svijetu, de sme mi? Sunce svijeti, dežđ curi. Pod oblukem ftić popijeva, sred dvorišća mačka zijeva. Izde jan ja dien pri kraju, ispod brajde sam kak f raju.  Da je meni tuj prespati, jutra snena ž njim si fkrasti... Autorica: Marija Grah, 1.5.2025. 

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je.  Tišina u dvorištu bolnice.  6.14.  Sunce tek proviruje.  Vjetar puše.  Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično.  I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam?  Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti.  Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'.  I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez.  I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto..  I neka..  Neka ne bude...