Skip to main content

Pjesmice za djecu

 1.4.2023.

Zvijezde i mjesec

Gdje nestaju danju zvijezde?

Možda se u oblacima one ugnijezde?

Pa skaču tamo, smiju se i viču,

a možda usnu dok oblak im priča priču?

Što li mjesec radi kad dan svane?

Sjedne li na drvo neko i broji mu grane?

Il se popne na planinu najvišu

pa gleda odozgo kako se oblaci na vjetru njišu,

kako kiša zelena polja natapa,

kako se sunce spušta brzacima slapa...

Znate li možda Vi

gdje danju mjesec sa zvijezdama spi?


Priča o mravu

Pričala mi jutros trava

kako je jučer pratila mrava.

Bilo joj čudno kako je žurio,

kao u slalomu, 

lijevo pa desno je jurio.

Čemu ipak takova strka?

Je li u pitanju kakva trka?

Nagnula je stoga svoje duge vlati

i požurila prečicom

da put si skrati.

Kad-

eno mrava!

Uz rijeku je sjeo,

uzdišuć teško,

jer sav _sladoled_😊_

je pojeo!


Comments

Popular posts from this blog

Senje

  Ščere sam duge nie zaspala, kak da megla se spustila i nie mi mira dala.  Iskala sam senje, f nebe sam glediela, se sam zvezde prebrojila,  a same zaspati sam štiela.  Se sam f glave vrtela- kej je bile i kej bi.  Na vuru pogledavala- zabadave-  ni senji,  ni dneva ni.  Futem iskanju, čakanju i nemoći, senje su mi potihem  došle pred oči.  Gda sem zaspala?  Ne znam ni zdej.  Jedva sam se stala.  No,  daj me poglej.  Marija Grah, 29.12.2023.

Ono

  Rastrgano.  Nema kud poći... Čuvaju ga stalno tamne zavjese noći. Niti diše, nit ga boli.  Gleda oko sebe-  čini se-  ne postoji... Iscrpljeno, izrezano,  prevareno, ranjeno. Niti bježi nit se skriva,  udahne tek ponekad,  iako-  i to je muka živa... Izmrcvareno od života, odluka, ljudi,  čista se ravnodušnost u njemu budi.  Smisla odavno već nema. Svjesno je-  nestati treba.  Stisnuti se u sebe, smanjiti, skriti,  tek na papiru trag smije biti.  Sve ostalo nevažno je,  svima svejedno.  Sve je to bijeda,  predstava,  teatar.  Ono je u priči samo vratar.  Ne može ući, izaći ni poći,  vratima zarobljen,  broji svoje noći... Marija Grah, 28.7.2024. 

Toliko toga

Toliko toga za zapisati, a tako lako pobjegnu riječi... One me preplavljuju,  obuzimaju,  tresu poput groznice,  isprazne bateriju... i opet- dozivlju.  Traže papir, olovku, ali ne i liniju.  Traže slobodu, trag,  izlazak u svijet,  vrisak, zrak... Intenzivno, stresno, emotivno sabijeno, u kutu duše sakriveno. Gdje će me odvesti ako vrisnem, ako sve,  baš sve, iz sebe istisnem? Hoće li to biti brodolom, kraj ili tek početak? Pakao,  raj  ili sretan završetak? Toliko toga za zapisati, a tako premalo riječi. Uostalom-  smije li čovjek sve,  baš sve reći?! Marija Grah, 7.12.2023. Foto: Pixabay