Bednjo v sarce..Jouničino tikvenjočo

Jounico je tikvi ebijeljilo,

ne rijepni ribež neribolo

i ped taški kuman dijelo.

Cijelu je nuoć tikvi tišole

do bi se vjutre z paći dišole.

Tijeste je Jounico tijenke rezvlijeklo,

prek cijelego stuolo kok stelnjok nevlijeklo.

A mi po sme sume mučoli,

v parste je gledeli,

z muku tišoli

i mislili kok bume jeli..

Tikvi je sirem zmiješolo,

jojce sterlo i peseljilo.

Fljetne je nodev rezmatolo,

a te po je tijeste preklepilo,

ne lepor pevlijeklo

i v peć prišlepilo.

Je po sma je bili rodi

do je z paći

zedišolo

cvrćeći..

A Jounico je izde mijesilo..

ed estounjke mlinec resukolo.

Pe tijestu je nodev pematolo

i edzgere cuker pesipolo.

Tikvi i cuker,

de po tago imu?

F čudu sme gledeli,

ali sme zgruntoli:

slotke bume jeli!

Dišolo je tikvenjočo,

žorko,

vrućo,

demoćo..

Jouničino tikvenjočo

izde zdej me v mlodest vraućo!

(za moju baku Janicu i sve one njezine fine tikvenjače..osobito sa šećerom.. <3 )

Comments

Pesluhni..

Mieglo, bielo, gusto. Z nuožem ju rezoti mareš. Zeplalo sa funju husto, nič ne vijdiš kum ged sa ekranaš. Tišino, belino, snieg ped škernjumi škripi, a manje sa, sume izde mule, tok steji.. Pesluhni, s firunjco, šušljo snieg fneduol. Pesluhni, perhne ftič adzgeri , z hrausto ne buor. Pesluhni, mieglo šlojer spuščo. Med grunje je uopol, ne snieg. Fute tišine, fute beline, zospol je noš brieg..

Bednjo v sarce..Šimekevo vijolino..

Kokev je te mejki zvuk, ko sa te čuje, rezbijo muk? Pelajku, stihego prične, a te po vesele zefućne! I tok ritem vudiro ko tečne v sarce diro! Fljetne eberne, kiklju zevarne. Lijeve po dasne se prigne, nuogo nuogu stigne.. Tuljike rodesti nejsi ko si ju sauki rod prejsi! Ali sume muzikunt prouvi sauku žicu peznu i nuotu prof etprouvi. Njegevi parsti tok žice glaudiju do cijelu družinu ne nuoge vobiju! (u sjećanje na dragog Šimeka, njegovu violinu i sve naše trenutke radosti..)

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je. Tišina u dvorištu bolnice. 6.14. Sunce tek proviruje. Vjetar puše. Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično. I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam? Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti. Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'. I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez. I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto.. I neka.. Neka ne bude...

Probuđena misao

Search This Blog