Sad ne broji vrijeme,
Ne zna za minute i sate,
Bezbrižno sjedi u tišini
I nikakve brige ga ne prate.
Ponekad se prišulja nekakav 'moram'
I uporno zaziva, sav oran:
Trebalo bi, morao bi, pogledaj na sat!
Ali Sad je dosljedan:
Ne čujem te,
Baš mi šušti one trave vlat!
A i neće mi se, iskreno ću ti reći,
Iz ovog 'sad' u 'moram' prijeći.
Moje su radosti u krošnjama zelenim,
Visoko u oblacima bijelim,
U vjetru što u naletima zapuše
I cvijeće u posudama zanjiše..
I baš u inat tebi,
Vraćam se nazad sebi.
Comments
Post a Comment