Skip to main content

Bednjo f sarce...Jounine..



Sauke ljete,
dien pe dien,
Jounine sa desmiče-
mi po ze njem.
Jounico suma e tam dnavu peviedo,
ko se bu kuhole-
vač čaden dni zviedo.
'Izda ta ljete,
druge ma marti na bu,
Izda ta ljete,
kie znu k ljetu kok bu!'
I tok vač ne liete
Jounine ja dien
vači ed Bežićo
f kolendoru sa čeljenieja siem!
Dvojšastego sadmego zidu se si!
Prouvo sa tikvenjočo zemiesi!
Rujngljice, kuhoče, tunieri-
pe ciele hiže sa zvenji!
'Vugni se,
doj mi te,
ko tuj stejiš!
Triebe ja skečiti
nie ko ma glediš!'
Gozderice sa pe hiže vertiju,
ko nej koj zgerele
vekuoluk glediju!
Tikvenjočo f ruolju,
krumpier f panjefce,
mase ne plehu,
šelouto f zdelice.
Fljatne sa uobed zgetovljo
deklje sa Jounico z decu zebovljo.
'Izde jane Jounine ja prašle,
kie znu a bu druge dašle.
Zote nojte sa čemeriti,
nojdite si cojto ze skup biti.
F čousu ti prajde življanje ta,
i ljete mine,
lejti zo sa..' 

Comments

Popular posts from this blog

Ti...

  Ti... Ti ne znaš ni sama koliko si snažna, koliko ovom svijetu značiš,  koliko je tvoja sudbina važna... Zastani malo,  udahni.  Ugledaj samu sebe. Otvori vrata zrakama svoje svjetlosti... Predahni. Ti nosiš u sebi samo svoj svemir, satkan od raznobojnih nijansi života. Tvoje su niti sapletene s tuđim, Ti si Neponovljiva  kombinacija  vrednota... U njima sjajiš, njima se ponosi. I znaj- tvoj svemir ovom svijetu itekako doprinosi... Autor: Marija Grah, 27.10.2024.

Senje

  Ščere sam duge nie zaspala, kak da megla se spustila i nie mi mira dala.  Iskala sam senje, f nebe sam glediela, se sam zvezde prebrojila,  a same zaspati sam štiela.  Se sam f glave vrtela- kej je bile i kej bi.  Na vuru pogledavala- zabadave-  ni senji,  ni dneva ni.  Futem iskanju, čakanju i nemoći, senje su mi potihem  došle pred oči.  Gda sem zaspala?  Ne znam ni zdej.  Jedva sam se stala.  No,  daj me poglej.  Marija Grah, 29.12.2023.

Ono

  Rastrgano.  Nema kud poći... Čuvaju ga stalno tamne zavjese noći. Niti diše, nit ga boli.  Gleda oko sebe-  čini se-  ne postoji... Iscrpljeno, izrezano,  prevareno, ranjeno. Niti bježi nit se skriva,  udahne tek ponekad,  iako-  i to je muka živa... Izmrcvareno od života, odluka, ljudi,  čista se ravnodušnost u njemu budi.  Smisla odavno već nema. Svjesno je-  nestati treba.  Stisnuti se u sebe, smanjiti, skriti,  tek na papiru trag smije biti.  Sve ostalo nevažno je,  svima svejedno.  Sve je to bijeda,  predstava,  teatar.  Ono je u priči samo vratar.  Ne može ući, izaći ni poći,  vratima zarobljen,  broji svoje noći... Marija Grah, 28.7.2024.