Bednjo f sarce...Jounine..

Sauke ljete,

dien pe dien,

Jounine sa desmiče-

mi po ze njem.

Jounico suma e tam dnavu peviedo,

ko se bu kuhole-

vač čaden dni zviedo.

'Izda ta ljete,

druge ma marti na bu,

Izda ta ljete,

kie znu k ljetu kok bu!'

I tok vač ne liete

Jounine ja dien

vači ed Bežićo

f kolendoru sa čeljenieja siem!

Dvojšastego sadmego zidu se si!

Prouvo sa tikvenjočo zemiesi!

Rujngljice, kuhoče, tunieri-

pe ciele hiže sa zvenji!

'Vugni se,

doj mi te,

ko tuj stejiš!

Triebe ja skečiti

nie ko ma glediš!'

Gozderice sa pe hiže vertiju,

ko nej koj zgerele

vekuoluk glediju!

Tikvenjočo f ruolju,

krumpier f panjefce,

mase ne plehu,

šelouto f zdelice.

Fljatne sa uobed zgetovljo

deklje sa Jounico z decu zebovljo.

'Izde jane Jounine ja prašle,

kie znu a bu druge dašle.

Zote nojte sa čemeriti,

nojdite si cojto ze skup biti.

F čousu ti prajde življanje ta,

i ljete mine,

lejti zo sa..'

Comments

Pesluhni..

Mieglo, bielo, gusto. Z nuožem ju rezoti mareš. Zeplalo sa funju husto, nič ne vijdiš kum ged sa ekranaš. Tišino, belino, snieg ped škernjumi škripi, a manje sa, sume izde mule, tok steji.. Pesluhni, s firunjco, šušljo snieg fneduol. Pesluhni, perhne ftič adzgeri , z hrausto ne buor. Pesluhni, mieglo šlojer spuščo. Med grunje je uopol, ne snieg. Fute tišine, fute beline, zospol je noš brieg..

Bednjo v sarce..Šimekevo vijolino..

Kokev je te mejki zvuk, ko sa te čuje, rezbijo muk? Pelajku, stihego prične, a te po vesele zefućne! I tok ritem vudiro ko tečne v sarce diro! Fljetne eberne, kiklju zevarne. Lijeve po dasne se prigne, nuogo nuogu stigne.. Tuljike rodesti nejsi ko si ju sauki rod prejsi! Ali sume muzikunt prouvi sauku žicu peznu i nuotu prof etprouvi. Njegevi parsti tok žice glaudiju do cijelu družinu ne nuoge vobiju! (u sjećanje na dragog Šimeka, njegovu violinu i sve naše trenutke radosti..)

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je. Tišina u dvorištu bolnice. 6.14. Sunce tek proviruje. Vjetar puše. Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično. I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam? Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti. Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'. I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez. I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto.. I neka.. Neka ne bude...

Probuđena misao

Search This Blog