Zaustavljen trenutak..kava..

Obožavam hladna jutra,
kad s dekom se kavica pije,
i vesta na ramenu meka,
i tišina u zraku se smije..
Magla se jutarnja diže
dok sunce iznad šume se zlati,
diže se
više i više
i toplim me zrakama prati.
Al najljepši dio je ipak
taj svjež, hladan zrak,
taj sasvim jedinstveni miris
što rastjeruje ranojutarnji mrak..
Lagan, svjež, hladan,
povjetarcem jutarnjim nošen,
kad sunce se visoko digne,
bit će ljetnim vrućinama pokošen.

Comments

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je. Tišina u dvorištu bolnice. 6.14. Sunce tek proviruje. Vjetar puše. Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično. I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam? Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti. Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'. I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez. I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto.. I neka.. Neka ne bude...

Bednjo v sarce..Šimekevo vijolino..

Kokev je te mejki zvuk, ko sa te čuje, rezbijo muk? Pelajku, stihego prične, a te po vesele zefućne! I tok ritem vudiro ko tečne v sarce diro! Fljetne eberne, kiklju zevarne. Lijeve po dasne se prigne, nuogo nuogu stigne.. Tuljike rodesti nejsi ko si ju sauki rod prejsi! Ali sume muzikunt prouvi sauku žicu peznu i nuotu prof etprouvi. Njegevi parsti tok žice glaudiju do cijelu družinu ne nuoge vobiju! (u sjećanje na dragog Šimeka, njegovu violinu i sve naše trenutke radosti..)

Življanja

F jesanjske jutre, biele, meglane. Do go vetro izde nie i sa ja snane. Grunje guole f zrauk starši, listjo vać nemu, jasen diši. Ter pemulu, kok do sa ne fupo, sunčece pesvieti na brešćeca i klieti. Adzgere mana svietle sa fpolji, a brieg po zesvieti kok plumenek mauli. Žuta sa zroke ne jesanskem lišću zečeljaneju, I f čausi zgledi kok do se sunce i breščec stihego kušujaju.. Liepo ja jasen, anemu kie ju znu gladati, kie rozme do f življanju triebo znuti čokoti i pratrpeti..

Probuđena misao

Search This Blog