Noć oluju sa sobom donijela,
vjetar i munje nebom pronijela.
Puše, prijeti, šušti,
nemirne trenutke nagovješta
i kapi kiše
iznenada na zemlju spusti.
Ni bljesak ni grmljavina
ni tresak što iščekujete
nije tako zastrašujuć
kao vjetar koji silovito vije.
Kao da je s krova svijeta
punom snagom sletio,
među stabla, među kuće,
ruke svoje ispružio.
Obgrlio ih i zviždeći zaplesao,
prizivajuć jesen,
lišće s grana skinuo..
Ščere sam duge nie zaspala, kak da megla se spustila i nie mi mira dala. Iskala sam senje, f nebe sam glediela, se sam zvezde prebrojila, a same zaspati sam štiela. Se sam f glave vrtela- kej je bile i kej bi. Na vuru pogledavala- zabadave- ni senji, ni dneva ni. Futem iskanju, čakanju i nemoći, senje su mi potihem došle pred oči. Gda sem zaspala? Ne znam ni zdej. Jedva sam se stala. No, daj me poglej. Marija Grah, 29.12.2023.
Comments
Post a Comment