Probuđena misao

U hladna jutra jesenska,  dok sunce na nebo se diže,  usnule livade rosom se kite, a suncokret glavu podiže-  zrakama sunca sve bliže. Kao u slikovnici,  vrijeme je stalo.  Niti zvuka, nit pokreta,  samo boje sunčevog osvita i jesenskog kolorita. Ni pirkanja povjetarca nema,  šuma u tišini stoji.  U krošnjama svojih stabala žuto lišće bezbrižno broji. U tom trenu jutarnjeg spokoja,  oblaci nijemo stoje,  pahuljasti i mekani  bijelom bojom nebo boje.. 

S vjetrom je stigla. Kroz šaš šušti, grane povija, lišće pljušti. Mreška se voda dok vjetar je miluje  sad lijevo, sad desno,  kružnice raspiruje. Miris ciklame iz šume se širi,  opijeni,  oko nje,  vrte se leptiri..  Gljive se stidljivo ispod lišća za ruke drže,  skrivajuć se od vjetra  što se zalijeće sve brže i brže..  A onda se smiri,  voda popust stakla izravna, udahnem duboko..  i odem u vremena davna.. 

U ljetno prijepodne vjetar vijori. I prvo lišće nosi, ravno prema mojoj kosi. Ljutito grane njiše. I viče: Ljeta nema više! A ja očarana zlatnom bojom, što je s grana sipa, gledam lišće u plesu, dok radost me štipa! Osmijeh mi razvukla, sreća mi se u srce zavukla. Stojim usred prvog žutog vrtloga i veselim ti se jeseni draga.. Veselim se tvojim toplim bojama, ugodnim danima, prohladnim predvečerjima i narančastim granama..