Skip to main content

Moram li baš sve?


Sjedim u tišini sobe i nabrajam:

sutra moram izraditi nove dokumente, 

provjeriti pristigle odgovore, 

pomoći oko izrade brošure, 

asistirati oko izrade likovnog rada, 

treba mamu odvesti u nabavu, 

sestra treba prijevoz na posao… 

Toliko toga moram.. a od svega sam odjednom umorna.. i više mi se ne da.. i nije mi jasno zašto MORAM.. Zašto MORAM? TKO kaže da MORAM? 

I tad se upali lampica u mojoj glavi, mojoj ludoj glavi.. i shvatim da sam JA ta koja govori moram. 

Probudi se buntovnica u meni i šapne: 

A što bi se dogodilo da ne mogu? 

Što bi se dogodilo da ostanem ležati u bolnici? 

Što bi se dogodilo da me nema? 

Tko bi to sve odradio? Kako bi se snašli? Bi li svijet stao? 

NE BI. 

Izlazim na ulicu.

Gledam život oko sebe. Gledam ljude. Gledam grad. 

Sunčano je. Proljetni vjetar lagano puše. Sunčeve zrake igraju se kroz krošnje drveća. 

Život ide dalje… 

Nitko osim mene nije stao. 

A ja stojim.. Odjednom svjesna života oko sebe. Odjednom svjesna jednostavnosti situacije..

..i gledam..

Koliko čarobnih trenutaka uopće ne primijetimo jer mislimo da se život skriva u našem rasporedu? 

Treba iskoristiti svaki trenutak, jel da? 

Samo nekako, nakon svega, mislim da ljudi potpuno pogrešno tumače tu rečenicu. 

Da, treba iskoristiti svaki trenutak!

Ali ne, ne na jurnjavu i ne na zbijanje još više obaveza u dnevni raspored da bismo osjetili da smo zaista iskoristili dan. Ne, nije to bit!

Bit je biti OVDJE I SADA! Pusti sutra. Izbriši popis. Napiši drugi. Zaboravi MORAM. 

Napiši: 

želim...

trebala bih...

i dodaj: NIŠTA se neće dogoditi ako to danas preskočim i provedem malo vremena sama sa sobom.. jer život je jedan.. jer život je moj.. a ja sam sebi prva! 

Razmislite.. nije li to jednostavno? Morate li baš sve, baš danas, baš ovog trena, baš za sve? 

A onda uzmite taj popis, olovku i prekrižite sve što možete preskočiti, dodijeliti nekome drugome, bez čega možete, što ionako nije vaš posao, što ste putem preuzeli od nekoga, što svakako mogu i bez vas...

Zanimljivo...odjednom popis više nije tako dug, jel da?

I zastanite nekad u danu. Zagledajte se oko sebe. Primijetit ćete neku sasvim novu prirodu oko vas.. i u sebi.. 




Comments

Popular posts from this blog

Ti...

  Ti... Ti ne znaš ni sama koliko si snažna, koliko ovom svijetu značiš,  koliko je tvoja sudbina važna... Zastani malo,  udahni.  Ugledaj samu sebe. Otvori vrata zrakama svoje svjetlosti... Predahni. Ti nosiš u sebi samo svoj svemir, satkan od raznobojnih nijansi života. Tvoje su niti sapletene s tuđim, Ti si Neponovljiva  kombinacija  vrednota... U njima sjajiš, njima se ponosi. I znaj- tvoj svemir ovom svijetu itekako doprinosi... Autor: Marija Grah, 27.10.2024.

Senje

  Ščere sam duge nie zaspala, kak da megla se spustila i nie mi mira dala.  Iskala sam senje, f nebe sam glediela, se sam zvezde prebrojila,  a same zaspati sam štiela.  Se sam f glave vrtela- kej je bile i kej bi.  Na vuru pogledavala- zabadave-  ni senji,  ni dneva ni.  Futem iskanju, čakanju i nemoći, senje su mi potihem  došle pred oči.  Gda sem zaspala?  Ne znam ni zdej.  Jedva sam se stala.  No,  daj me poglej.  Marija Grah, 29.12.2023.

Ono

  Rastrgano.  Nema kud poći... Čuvaju ga stalno tamne zavjese noći. Niti diše, nit ga boli.  Gleda oko sebe-  čini se-  ne postoji... Iscrpljeno, izrezano,  prevareno, ranjeno. Niti bježi nit se skriva,  udahne tek ponekad,  iako-  i to je muka živa... Izmrcvareno od života, odluka, ljudi,  čista se ravnodušnost u njemu budi.  Smisla odavno već nema. Svjesno je-  nestati treba.  Stisnuti se u sebe, smanjiti, skriti,  tek na papiru trag smije biti.  Sve ostalo nevažno je,  svima svejedno.  Sve je to bijeda,  predstava,  teatar.  Ono je u priči samo vratar.  Ne može ući, izaći ni poći,  vratima zarobljen,  broji svoje noći... Marija Grah, 28.7.2024.