Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je. 

Tišina u dvorištu bolnice. 

6.14. 

Sunce tek proviruje. 

Vjetar puše. 

Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično. 

I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila.

Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam? 

Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti. 

Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim..

Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'. 

I gledam oko sebe..

Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez. 

I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska..

Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto.. 

I neka.. 

Neka ne bude...