Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'
Hladno mi je.
Tišina u dvorištu bolnice.
6.14.
Sunce tek proviruje.
Vjetar puše.
Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično.
I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila.
Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam?
Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti.
Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim..
Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'.
I gledam oko sebe..
Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez.
I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska..
Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto..
I neka..
Neka ne bude...
Comments
Post a Comment