Trenutak kad je sve stalo..

Taj trenutak postao je dio mene...zauvijek.. Taj trenutak kad život staje, a ti hrabro stojiš nekoliko minuta,

čine ti se kao vječnost,

i racionaliziraš kako je sve u redu. Riješit ćemo.

Taj trenutak..

Potpuno svjesno umanjuješ značaj onoga što si čuo.

Taj trenutak.

Čini ti se kao da je sve u redu. Sve se može popraviti. Nije tako strašno.

I tada shvatiš..

da se ničega u životu nisi bojao više nego ovoga..

da ne postoji ništa u tvom životu važnije od tebe same..

Ništa.

I shvatiš- JA imam moć da upravljam svojim životom, to je moj život!

Ja sam ta koja može ozdraviti samu sebe, ja sam ta koja određuje smjer i smisao svog života, ja sam ta koja nikada ne smije odustati od same sebe.

Svi ostali..nisu važni.

Svi ostali..nisu tu.

Svi ostali..bave se svojim životima ili bar tako misle..

možda se njhovi životi bave njima..

jer kažu to je normalno.

Zaista?

Ne bih rekla.. 😊

Budite sami sebi prvi!

I ne, to nije sebično. To je nužno. Da biste svima ostalima bili dobri- budite sami sebi prvi!

Comments

Pesluhni..

Mieglo, bielo, gusto. Z nuožem ju rezoti mareš. Zeplalo sa funju husto, nič ne vijdiš kum ged sa ekranaš. Tišino, belino, snieg ped škernjumi škripi, a manje sa, sume izde mule, tok steji.. Pesluhni, s firunjco, šušljo snieg fneduol. Pesluhni, perhne ftič adzgeri , z hrausto ne buor. Pesluhni, mieglo šlojer spuščo. Med grunje je uopol, ne snieg. Fute tišine, fute beline, zospol je noš brieg..

Bednjo v sarce..Šimekevo vijolino..

Kokev je te mejki zvuk, ko sa te čuje, rezbijo muk? Pelajku, stihego prične, a te po vesele zefućne! I tok ritem vudiro ko tečne v sarce diro! Fljetne eberne, kiklju zevarne. Lijeve po dasne se prigne, nuogo nuogu stigne.. Tuljike rodesti nejsi ko si ju sauki rod prejsi! Ali sume muzikunt prouvi sauku žicu peznu i nuotu prof etprouvi. Njegevi parsti tok žice glaudiju do cijelu družinu ne nuoge vobiju! (u sjećanje na dragog Šimeka, njegovu violinu i sve naše trenutke radosti..)

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je. Tišina u dvorištu bolnice. 6.14. Sunce tek proviruje. Vjetar puše. Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično. I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam? Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti. Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'. I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez. I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto.. I neka.. Neka ne bude...

Probuđena misao

Search This Blog