Skip to main content

Trenutak kad je sve stalo..

 

Taj trenutak postao je dio mene...zauvijek.. Taj trenutak kad život staje, a ti hrabro stojiš nekoliko minuta, 

čine ti se kao vječnost, 

i racionaliziraš kako je sve u redu. Riješit ćemo. 

Taj trenutak.. 

Potpuno svjesno umanjuješ značaj onoga što si čuo. 

Taj trenutak.

Čini ti se kao da je sve u redu. Sve se može popraviti. Nije tako strašno. 

I tada shvatiš..

da se ničega u životu nisi bojao više nego ovoga..

da ne postoji ništa u tvom životu važnije od tebe same..

Ništa.

I shvatiš- JA imam moć da upravljam svojim životom, to je moj život!

Ja sam ta koja može ozdraviti samu sebe, ja sam ta koja određuje smjer i smisao svog života, ja sam ta koja nikada ne smije odustati od same sebe.

Svi ostali..nisu važni.

Svi ostali..nisu tu.

Svi ostali..bave se svojim životima ili bar tako misle..

možda se njhovi životi bave njima..

jer kažu to je normalno.

Zaista?

Ne bih rekla.. 😊

Budite sami sebi prvi!

I ne, to nije sebično. To je nužno. Da biste svima ostalima bili dobri- budite sami sebi prvi!

Comments

Popular posts from this blog

Da je meni...

  Na tom svijetu, de sme mi? Sunce svijeti, dežđ curi. Pod oblukem ftić popijeva, sred dvorišća mačka zijeva. Izde jan ja dien pri kraju, ispod brajde sam kak f raju.  Da je meni tuj prespati, jutra snena ž njim si fkrasti... Autorica: Marija Grah, 1.5.2025. 

Pesluhni..

Mieglo,  bielo,  gusto. Z nuožem ju rezoti mareš. Zeplalo sa funju husto, nič ne vijdiš kum ged sa ekranaš.  Tišino,  belino,  snieg ped škernjumi škripi,  a manje sa,  sume izde mule,  tok steji.. Pesluhni,  s firunjco, šušljo snieg fneduol. Pesluhni,  perhne ftič adzgeri , z hrausto ne buor.  Pesluhni,  mieglo šlojer spuščo. Med grunje je uopol,  ne snieg.  Fute tišine, fute beline, zospol je  noš  brieg.. 

Bednjo v sarce..Šimekevo vijolino..

                                                                                                                Kokev je te mejki zvuk, ko sa te čuje, rezbijo muk? Pelajku, stihego prične, a te po vesele zefućne!  I tok ritem vudiro ko tečne v sarce diro! Fljetne eberne, kiklju zevarne. Lijeve po dasne se prigne, nuogo nuogu stigne.. Tuljike rodesti nejsi ko si ju sauki rod prejsi!  Ali sume muzikunt prouvi sauku žicu peznu i nuotu prof etprouvi.  Njegevi parsti tok žice glaudiju do cijelu družinu ne nuoge vobiju!  (u sjećanje na dragog Šimeka, njegovu violinu i sve naše trenutke radosti..)