Skip to main content

Trenutak kad je sve stalo..

 

Taj trenutak postao je dio mene...zauvijek.. Taj trenutak kad život staje, a ti hrabro stojiš nekoliko minuta, 

čine ti se kao vječnost, 

i racionaliziraš kako je sve u redu. Riješit ćemo. 

Taj trenutak.. 

Potpuno svjesno umanjuješ značaj onoga što si čuo. 

Taj trenutak.

Čini ti se kao da je sve u redu. Sve se može popraviti. Nije tako strašno. 

I tada shvatiš..

da se ničega u životu nisi bojao više nego ovoga..

da ne postoji ništa u tvom životu važnije od tebe same..

Ništa.

I shvatiš- JA imam moć da upravljam svojim životom, to je moj život!

Ja sam ta koja može ozdraviti samu sebe, ja sam ta koja određuje smjer i smisao svog života, ja sam ta koja nikada ne smije odustati od same sebe.

Svi ostali..nisu važni.

Svi ostali..nisu tu.

Svi ostali..bave se svojim životima ili bar tako misle..

možda se njhovi životi bave njima..

jer kažu to je normalno.

Zaista?

Ne bih rekla.. 😊

Budite sami sebi prvi!

I ne, to nije sebično. To je nužno. Da biste svima ostalima bili dobri- budite sami sebi prvi!

Comments

Popular posts from this blog

Ti...

  Ti... Ti ne znaš ni sama koliko si snažna, koliko ovom svijetu značiš,  koliko je tvoja sudbina važna... Zastani malo,  udahni.  Ugledaj samu sebe. Otvori vrata zrakama svoje svjetlosti... Predahni. Ti nosiš u sebi samo svoj svemir, satkan od raznobojnih nijansi života. Tvoje su niti sapletene s tuđim, Ti si Neponovljiva  kombinacija  vrednota... U njima sjajiš, njima se ponosi. I znaj- tvoj svemir ovom svijetu itekako doprinosi... Autor: Marija Grah, 27.10.2024.

Da je meni...

  Na tom svijetu, de sme mi? Sunce svijeti, dežđ curi. Pod oblukem ftić popijeva, sred dvorišća mačka zijeva. Izde jan ja dien pri kraju, ispod brajde sam kak f raju.  Da je meni tuj prespati, jutra snena ž njim si fkrasti... Autorica: Marija Grah, 1.5.2025. 

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je.  Tišina u dvorištu bolnice.  6.14.  Sunce tek proviruje.  Vjetar puše.  Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično.  I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam?  Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti.  Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'.  I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez.  I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto..  I neka..  Neka ne bude...