Korak po korak, ali svakoga dana

Zaboravite 'pa normalno', ispraznite svoj kontejner 'podrazumijeva se' i iznenadit ćete se što će sve iz njega ispasti!

Ne uzimajte stvari i osobe u svom životu 'zdravo za gotovo' nego zahvalite što su tu, što ih imate.

Jer sve može nestati u jednom trenu..

Ni sebe ne uzimajte 'zdravo za gotovo' jer, eto,

'ne može drugačije',

'tako su me učili',

'ja sam presitna 'riba',

'nisam ja tako hrabra',

'strah me što će biti ako..'..

Ne, ne.

Osvrnite se unatrag i pogledajte što ste sve u životu postigli.

Od čega ste krenuli..

Koliko ste se borili..

A onda si iskreno odgovorite: Jesu li SVE to bili baš VAŠI ciljevi? Biste li nešto mijenjali? A zašto ne biste počeli sad, odmah?

Ah da, zaboravila sam.. 'nije sad trenutak', 'situacija je loša', 'sad nemam vremena'..

Sve mi je poznato. Ipak, činjenica je da ne postoji 'pravi trenutak'. Kao što je činjenica da su najveći uspjesi nastali iz najtežih okolnosti i u najtežim uvjetima.

Što se čeka?

I najmanji korak je velik ako idete u pravom smjeru!

A da biste stigli do svog velikog cilja, za početak, razlomite ga na desetke, ako treba i na stotine sitnih koraka.

I obvežite se sami sebi da ćete svakoga dana učiniti makar najmanju sitnicu prema onome za čim vam duša žeđa. Taman da pročitali na internetu nešto na tu temu, pogledali neki video, zabilježili neku zanimljivu ideju..

Samo- krenite!

Vrijeme ide, ali ono je beskonačna kategorija. Mi, ljudi, smo ti kojima je dano ograničeno vrijeme na Zemlji. Što ćemo s njim učiniti je na nama!

(Image by Tumisu from Pixabay)

Comments

Pesluhni..

Mieglo, bielo, gusto. Z nuožem ju rezoti mareš. Zeplalo sa funju husto, nič ne vijdiš kum ged sa ekranaš. Tišino, belino, snieg ped škernjumi škripi, a manje sa, sume izde mule, tok steji.. Pesluhni, s firunjco, šušljo snieg fneduol. Pesluhni, perhne ftič adzgeri , z hrausto ne buor. Pesluhni, mieglo šlojer spuščo. Med grunje je uopol, ne snieg. Fute tišine, fute beline, zospol je noš brieg..

Bednjo v sarce..Šimekevo vijolino..

Kokev je te mejki zvuk, ko sa te čuje, rezbijo muk? Pelajku, stihego prične, a te po vesele zefućne! I tok ritem vudiro ko tečne v sarce diro! Fljetne eberne, kiklju zevarne. Lijeve po dasne se prigne, nuogo nuogu stigne.. Tuljike rodesti nejsi ko si ju sauki rod prejsi! Ali sume muzikunt prouvi sauku žicu peznu i nuotu prof etprouvi. Njegevi parsti tok žice glaudiju do cijelu družinu ne nuoge vobiju! (u sjećanje na dragog Šimeka, njegovu violinu i sve naše trenutke radosti..)

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je. Tišina u dvorištu bolnice. 6.14. Sunce tek proviruje. Vjetar puše. Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično. I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam? Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti. Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'. I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez. I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto.. I neka.. Neka ne bude...

Probuđena misao

Search This Blog