Tišina

Zastah na trenutak.

da je poslušam,

veličanstvenu u njenoj nijemosti..

Da je upijem u svoje biće

i umirim misli 

u njenoj prisutnosti..

Čuju se samo kapi kiše

što udaraju po krovu-

čas glasnije, 

čas tiše..

I pravilni otkucaji ure

što u kuhinji na zidu se prijeti: 

Čuješ li kako vrijeme neumorno leti?!

Ne čujem!- na glas rekoh.

I ni od čeg ne strepim. 

Ovo je MOJE vrijeme 

i rijetko te se sjetim! 

Ne mjerim ga tvojim kazaljkama

i minuta što prolaze se ne bojim, 

ja živim kao da samo ovaj trenutak postojim!

Sada i ovdje,

u tišini zahvalno sjedim..

jer jučer je prošlo, 

a sutra..

Tko zna što će biti s njim!

Pa ti lupaj, 

udaraj, 

prijeti,

tišina u meni je glasnija, 

toga se uvijek sjeti.