Zastah na trenutak.
da je poslušam,
veličanstvenu u njenoj nijemosti..
Da je upijem u svoje biće
i umirim misli
u njenoj prisutnosti..
Čuju se samo kapi kiše
što udaraju po krovu-
čas glasnije,
čas tiše..
I pravilni otkucaji ure
što u kuhinji na zidu se prijeti:
Čuješ li kako vrijeme neumorno leti?!
Ne čujem!- na glas rekoh.
I ni od čeg ne strepim.
Ovo je MOJE vrijeme
i rijetko te se sjetim!
Ne mjerim ga tvojim kazaljkama
i minuta što prolaze se ne bojim,
ja živim kao da samo ovaj trenutak postojim!
Sada i ovdje,
u tišini zahvalno sjedim..
jer jučer je prošlo,
a sutra..
Tko zna što će biti s njim!
Pa ti lupaj,
udaraj,
prijeti,
tišina u meni je glasnija,
toga se uvijek sjeti.
Comments
Post a Comment