Upali se tako nekad žaruljica.. i potakne nas da razmislimo ili osvijestimo jednu naviku koju, po defaultu, ako ne napismeno onda u glavi radimo. Jače je od nas! A zove se to-do list.
Cijeli život sam štreber i organizator, što karakterno što profesionalno. Uče te da je to (organizacija, to-do lista..) jedino pravilno i moguće i uvjet za 'opstanak'. Ali ne kažu ti u školi koliko je dovoljno, gdje stati. Sve to preslikaš u svoj život jer vidiš da funkcionira na poslu, ne preispituješ, pa valjda oni znaju. 
Ali to su oni, a tko sam ja?
I tako dođeš u neke godine, malo mudriji, i konačno postaviš to pitanje sam sebi. Zar sam ja to-do list? 
Najprije sam usvojila novi životni moto: Ništa ja više ne moram. Ja sam se namorala!
No nije to išlo samo od sebe. Tome je prethodila bolest.. Šamarčinu koju mi je život opalio odlučila sam iskoristiti za buđenje- umjesto naricanja nad svojom sudbinom.
I sve je bilo super.. no nešto je još odskakalo. To-do list. Zaboravila sam na nju dok je nisu tijekom jedne edukacije spomenuli.
I shvatih tada (evo žaruljice..) da iako ništa ne moram, ja sebi još bilježim što moram. 
Sjetila sam se W. Dyerovih riječi: Treba znati otpustiti, pustiti, prihvatiti i samo biti. 
Moja to-do lista otad se svela na par sitnica! Jer ne želim da običan popis obaveza upravlja mojim danom, mojim vremenom, mojim ciljevima!
Sretnija sam, više se bavim sobom i onim što volim. I, čudno, ne fali mi vremena niti zaboravljam obaveze. Samo puno češće pitam samu sebe: A što bi ti Marija sad htjela raditi?
Nije li to divno? Biti sebi prva.. Osim toga, jedino tako ćeš svima ostalima biti bolja. Voljeti sebe, cijeniti sebe. To je to. Biti svoja, biti sebi kraljica.. 
Comments
Post a Comment