Da mi je bosonogoj,
na vršcima prstiju,
po mekoj travi
k Njoj prići...
Na obalama Njenim trstenim,
u pješčane plićake
sići...
Gledati je
kako kroz polja vijuga,
dok na površini Njenoj
ogledaju se oblaci
i krošnje
i duga...
Potpuno mirna je,
i tiha,
pa ipak
teče...
Prolazniku
što se u nju zagleda,
srce isti čas
poskoči od sreće!
Gleda je mudru,
kako dostojanstveno
kroz dolinu prolazi.
Bez buke,
bez šušura,
kraju svom odlazi...
I dok ta ljepota,
na kraju svog toka,
ponire,
na drugoj strani,
u isto vrijeme,
neprestano se
iznova rađa,
izvire...
Primjerom svojim
Ona nas o životu uči:
Prolazno je,
dragi čovječe,
sve što te na tom svijetu muči!
Shvati da,
u nekom kutku
tvoga bića,
odgovor na sva pitanja
čuči...
Umiri se čovječe,
pusti izvoru da teče,
ispire
i nosi...
S ovoga svijeta
svi
na kraju
odlazimo
bosi...
Marija Grah, 28.7.2022.
Comments
Post a Comment