Skip to main content

Bosi

 


Da mi je bosonogoj, 

na vršcima prstiju, 

po mekoj travi

k Njoj prići...

Na obalama Njenim trstenim,

u pješčane plićake

sići...

Gledati je 

kako kroz polja vijuga,

dok na površini Njenoj 

ogledaju se oblaci

i krošnje

i duga... 

Potpuno mirna je,

i tiha,

pa ipak

teče... 

Prolazniku 

što se u nju zagleda,

srce isti čas

poskoči od sreće!

Gleda je mudru, 

kako dostojanstveno 

kroz dolinu prolazi. 

Bez buke, 

bez šušura, 

kraju svom odlazi...

I dok ta ljepota, 

na kraju svog toka,

 ponire,

na drugoj strani,

u isto vrijeme,

neprestano se 

iznova rađa, 

izvire... 

Primjerom svojim 

Ona nas o životu uči:

Prolazno je, 

dragi čovječe, 

sve što te na tom svijetu muči! 

Shvati da,

u nekom kutku 

tvoga bića,

odgovor na sva pitanja 

čuči...

Umiri se čovječe, 

pusti izvoru da teče, 

ispire

i nosi... 

S ovoga svijeta

svi 

na kraju

odlazimo 

bosi...


Marija Grah, 28.7.2022. 

Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Pesluhni..

Mieglo,  bielo,  gusto. Z nuožem ju rezoti mareš. Zeplalo sa funju husto, nič ne vijdiš kum ged sa ekranaš.  Tišino,  belino,  snieg ped škernjumi škripi,  a manje sa,  sume izde mule,  tok steji.. Pesluhni,  s firunjco, šušljo snieg fneduol. Pesluhni,  perhne ftič adzgeri , z hrausto ne buor.  Pesluhni,  mieglo šlojer spuščo. Med grunje je uopol,  ne snieg.  Fute tišine, fute beline, zospol je  noš  brieg.. 
Post a Comment
Read more

Bednjo v sarce..Šimekevo vijolino..

                                                                                                                Kokev je te mejki zvuk, ko sa te čuje, rezbijo muk? Pelajku, stihego prične, a te po vesele zefućne!  I tok ritem vudiro ko tečne v sarce diro! Fljetne eberne, kiklju zevarne. Lijeve po dasne se prigne, nuogo nuogu stigne.. Tuljike rodesti nejsi ko si ju sauki rod prejsi!  Ali sume muzikunt prouvi sauku žicu peznu i nuotu prof etprouvi.  Njegevi parsti tok žice glaudiju do cijelu družinu ne nuoge vobiju!  (u sjećanje na dragog Šimeka, njegovu violinu i sve naše trenutke radosti..) 
Post a Comment
Read more

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je.  Tišina u dvorištu bolnice.  6.14.  Sunce tek proviruje.  Vjetar puše.  Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično.  I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam?  Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti.  Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'.  I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez.  I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto..  I neka..  Neka ne bude... 
Post a Comment
Read more