Dok more je mirno,
ti u biti ne ploviš.
Očaran bonacom,
na mjestu stojiš...
I gledaš s broda
krajeve daleke-
livade,
šume,
obale meke..
Pitaš se stalno
što tamo negdje ima.
Razmišljaš uvijek iznova
što obala ta skriva...
Ne mogavši nigdje,
jer bonaca na moru leži,
sanjaš o krajevima
dok vrijeme ti bježi.
Tek ponekad zastaneš,
ko iz sna prenut.
Shvatiš da kasniš,
da trebao si davno krenut...
Puhat u jedro,
veslat,
plivat.
Trebao si makar glasno dozivat...
I sjedneš bespomoćno,
od plovidbe skršen.
Tako blizu ostvarenja,
a napola dovršen...
Tek tada ti sinu:
Uvijek pravi je čas za krenuti,
Nije nikad kasno
za novu stranicu okrenuti.
Jer dokle god čovjek diše,
svakom mišlju i djelom
sudbinu si
piše...
Marija Grah, 14.1.2023.
Comments
Post a Comment