Skip to main content

Ostvarenje

 


Dok more je mirno, 

ti u biti ne ploviš.

Očaran bonacom,

na mjestu stojiš...

I gledaš s broda

krajeve daleke- 

livade, 

šume,

obale meke..

Pitaš se stalno 

što tamo negdje ima.

Razmišljaš uvijek iznova

što obala ta skriva...

Ne mogavši nigdje,

jer bonaca na moru leži,

sanjaš o krajevima 

dok vrijeme ti bježi.

Tek ponekad zastaneš,

ko iz sna prenut.

Shvatiš da kasniš,

da trebao si davno krenut...

Puhat u jedro, 

veslat, 

plivat.

Trebao si makar glasno dozivat...

I sjedneš bespomoćno,

od plovidbe skršen.

Tako blizu ostvarenja,

a napola dovršen...

Tek tada ti sinu:

Uvijek pravi je čas za krenuti,

Nije nikad kasno 

za novu stranicu okrenuti.

Jer dokle god čovjek diše, 

svakom mišlju i djelom

sudbinu si 

piše...


Marija Grah, 14.1.2023. 


Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Ti...

  Ti... Ti ne znaš ni sama koliko si snažna, koliko ovom svijetu značiš,  koliko je tvoja sudbina važna... Zastani malo,  udahni.  Ugledaj samu sebe. Otvori vrata zrakama svoje svjetlosti... Predahni. Ti nosiš u sebi samo svoj svemir, satkan od raznobojnih nijansi života. Tvoje su niti sapletene s tuđim, Ti si Neponovljiva  kombinacija  vrednota... U njima sjajiš, njima se ponosi. I znaj- tvoj svemir ovom svijetu itekako doprinosi... Autor: Marija Grah, 27.10.2024.
Post a Comment
Read more

Da je meni...

  Na tom svijetu, de sme mi? Sunce svijeti, dežđ curi. Pod oblukem ftić popijeva, sred dvorišća mačka zijeva. Izde jan ja dien pri kraju, ispod brajde sam kak f raju.  Da je meni tuj prespati, jutra snena ž njim si fkrasti... Autorica: Marija Grah, 1.5.2025. 
Post a Comment
Read more

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je.  Tišina u dvorištu bolnice.  6.14.  Sunce tek proviruje.  Vjetar puše.  Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično.  I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam?  Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti.  Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'.  I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez.  I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto..  I neka..  Neka ne bude... 
Post a Comment
Read more