Razgovor s mojom Gackom

Tutnji i pjeni se,

bijelu čipku plete,

gusto tkanje zateže

pa preko grebenja,

niz tok,

niti njene

polete..

Rastegnu se,

razliju,

obale potope,

na suncu se toplom ljeskajuć

poput pahulje rastope.

I odjednom ispred tebe

zrcalo se stvori.

U njem sva ljepota

nebu se pokori.

Sve što gore je

dolje se preslika.

U tišini nijemoj

stvori se i tvoja slika.

Dišeš mirno s njom,

slušaš je i šutiš.

Dlanom površinu dodiruješ,

snagu njenu ćutiš.

Razgovarate tako,

bez riječi,

sve je jasno.

Ona nemir tvoj sluti

i govori:

Nikad nije kasno!

Tu sam,

čekam te.

Doći ćeš- znam.

U tebi gori

moje dubine

plam.

Autorica stihova: Marija Grah, 16.1.2023.

Autorica fotografije: Jelena Benčić

Comments

Ti...

Ti... Ti ne znaš ni sama koliko si snažna, koliko ovom svijetu značiš, koliko je tvoja sudbina važna... Zastani malo, udahni. Ugledaj samu sebe. Otvori vrata zrakama svoje svjetlosti... Predahni. Ti nosiš u sebi samo svoj svemir, satkan od raznobojnih nijansi života. Tvoje su niti sapletene s tuđim, Ti si Neponovljiva kombinacija vrednota... U njima sjajiš, njima se ponosi. I znaj- tvoj svemir ovom svijetu itekako doprinosi... Autor: Marija Grah, 27.10.2024.

Da je meni...

Na tom svijetu, de sme mi? Sunce svijeti, dežđ curi. Pod oblukem ftić popijeva, sred dvorišća mačka zijeva. Izde jan ja dien pri kraju, ispod brajde sam kak f raju. Da je meni tuj prespati, jutra snena ž njim si fkrasti... Autorica: Marija Grah, 1.5.2025.

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je. Tišina u dvorištu bolnice. 6.14. Sunce tek proviruje. Vjetar puše. Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično. I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam? Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti. Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'. I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez. I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto.. I neka.. Neka ne bude...

Probuđena misao

Search This Blog