Skip to main content

Moram ti reći...

 


Postoje neki stihovi

za koje skupljaš snagu,

neizrečene misli

za osobu tebi dragu.

I stojiš tako nad papirom,

bez slova i bez riječi,

prepun emocija,

čiju bujicu,

knedla u grlu prijeći.

Znaš da trebao,

morao bi, 

nešto napisati.

Ne zbog dužnosti ili ljudi,

već zbog sebe,

da bi mogao dalje disati...

Jer sad kad nema je

shvaćaš koliko ti je dala,

dala je najbolje od sebe 

i na tome joj zauvijek hvala.

Bila je uvijek blizu,

često tiho i u sjeni,

uvijek spremna da uskoči:

'Lesa je otprta-

ti samo skreni.'

Nikad te neću zaboraviti,

sve dok dišem 

bit ćeš u meni,

kad god poželiš riječ mi reći,

bako draga,

ti k meni

samo

skreni... ❤


Marija Grah, 7.2.2023. 

In memoriam Janica Juriša 12.4.1938. - 22.1.2023. 


Comments

Popular posts from this blog

Senje

  Ščere sam duge nie zaspala, kak da megla se spustila i nie mi mira dala.  Iskala sam senje, f nebe sam glediela, se sam zvezde prebrojila,  a same zaspati sam štiela.  Se sam f glave vrtela- kej je bile i kej bi.  Na vuru pogledavala- zabadave-  ni senji,  ni dneva ni.  Futem iskanju, čakanju i nemoći, senje su mi potihem  došle pred oči.  Gda sem zaspala?  Ne znam ni zdej.  Jedva sam se stala.  No,  daj me poglej.  Marija Grah, 29.12.2023.

Ono

  Rastrgano.  Nema kud poći... Čuvaju ga stalno tamne zavjese noći. Niti diše, nit ga boli.  Gleda oko sebe-  čini se-  ne postoji... Iscrpljeno, izrezano,  prevareno, ranjeno. Niti bježi nit se skriva,  udahne tek ponekad,  iako-  i to je muka živa... Izmrcvareno od života, odluka, ljudi,  čista se ravnodušnost u njemu budi.  Smisla odavno već nema. Svjesno je-  nestati treba.  Stisnuti se u sebe, smanjiti, skriti,  tek na papiru trag smije biti.  Sve ostalo nevažno je,  svima svejedno.  Sve je to bijeda,  predstava,  teatar.  Ono je u priči samo vratar.  Ne može ući, izaći ni poći,  vratima zarobljen,  broji svoje noći... Marija Grah, 28.7.2024. 

Toliko toga

Toliko toga za zapisati, a tako lako pobjegnu riječi... One me preplavljuju,  obuzimaju,  tresu poput groznice,  isprazne bateriju... i opet- dozivlju.  Traže papir, olovku, ali ne i liniju.  Traže slobodu, trag,  izlazak u svijet,  vrisak, zrak... Intenzivno, stresno, emotivno sabijeno, u kutu duše sakriveno. Gdje će me odvesti ako vrisnem, ako sve,  baš sve, iz sebe istisnem? Hoće li to biti brodolom, kraj ili tek početak? Pakao,  raj  ili sretan završetak? Toliko toga za zapisati, a tako premalo riječi. Uostalom-  smije li čovjek sve,  baš sve reći?! Marija Grah, 7.12.2023. Foto: Pixabay