Skip to main content

Moram ti reći...

 


Postoje neki stihovi

za koje skupljaš snagu,

neizrečene misli

za osobu tebi dragu.

I stojiš tako nad papirom,

bez slova i bez riječi,

prepun emocija,

čiju bujicu,

knedla u grlu prijeći.

Znaš da trebao,

morao bi, 

nešto napisati.

Ne zbog dužnosti ili ljudi,

već zbog sebe,

da bi mogao dalje disati...

Jer sad kad nema je

shvaćaš koliko ti je dala,

dala je najbolje od sebe 

i na tome joj zauvijek hvala.

Bila je uvijek blizu,

često tiho i u sjeni,

uvijek spremna da uskoči:

'Lesa je otprta-

ti samo skreni.'

Nikad te neću zaboraviti,

sve dok dišem 

bit ćeš u meni,

kad god poželiš riječ mi reći,

bako draga,

ti k meni

samo

skreni... ❤


Marija Grah, 7.2.2023. 

In memoriam Janica Juriša 12.4.1938. - 22.1.2023. 


Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je.  Tišina u dvorištu bolnice.  6.14.  Sunce tek proviruje.  Vjetar puše.  Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično.  I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam?  Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti.  Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'.  I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez.  I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto..  I neka..  Neka ne bude... 
Post a Comment
Read more

Bednjo v sarce..Šimekevo vijolino..

                                                                                                                Kokev je te mejki zvuk, ko sa te čuje, rezbijo muk? Pelajku, stihego prične, a te po vesele zefućne!  I tok ritem vudiro ko tečne v sarce diro! Fljetne eberne, kiklju zevarne. Lijeve po dasne se prigne, nuogo nuogu stigne.. Tuljike rodesti nejsi ko si ju sauki rod prejsi!  Ali sume muzikunt prouvi sauku žicu peznu i nuotu prof etprouvi.  Njegevi parsti tok žice glaudiju do cijelu družinu ne nuoge vobiju!  (u sjećanje na dragog Šimeka, njegovu violinu i sve naše trenutke radosti..) 
Post a Comment
Read more

Življanja

  F jesanjske jutre,  biele, meglane.  Do go vetro izde nie  i sa ja snane. Grunje guole f zrauk starši,  listjo vać nemu,  jasen diši. Ter pemulu,  kok do sa ne fupo,  sunčece pesvieti na brešćeca i klieti.  Adzgere mana svietle sa fpolji, a brieg po zesvieti kok plumenek mauli.  Žuta sa zroke ne jesanskem lišću zečeljaneju,  I f čausi zgledi kok do se sunce i breščec  stihego  kušujaju.. Liepo ja jasen,  anemu kie ju znu gladati,  kie rozme do f življanju triebo  znuti čokoti  i pratrpeti.. 
Post a Comment
Read more