Prebirući po sjećanjima shvatih-
nema ih više.
Samo nota tišine u zraku
sjećanja moja njiše.
Kako olako mi ljudi,
olako i oholo kroz život kročimo.
Ne shvaćajuć prolaznost,
iz jeseni u ljeto skočimo.
Misli nam stalno
iz prošlosti u budućnost lete,
izmjenjujuć neizvjesnost
s trenucima sjete.
Ni u jednom
ni u drugom
sreće nema više-
u prošlosti tuga spava,
a budućnost kule u zraku riše.
Vrijeme leti
jer mi ga stalno lovimo.
Ne shvaćamo da stane
tek kad i mi stojimo.
Ali treba se usuditi stati,
brige odagnati,
disanje usporiti,
srce odmoriti...
I život će nam tada
nove vidike otvoriti...
Marija Grah, 27.5.2023.
Comments
Post a Comment