Skip to main content

Vječnost

 


Poput života što juri

i ona kroz prste prolazi.

Snažnom strujom nošena,

ne znam shvaća li 

da ponoru svom odlazi...

Gledam je,

divim se,

kako bespovratno 

u bezdan svoj žuri.

O čemu razmišlja,

kako se osjeća,

zna li da joj vrijeme curi?

S lakoćom odlazi,

nježno,

u tišini.

Milujuć dolinu svoju,

stopeći se s nebom 

u daljini.

Nesvjesna prolaznosti,

djetinje zaigrana,

preko kamena preskakuje,

pršti.

Bez obzira na prepreke,

ona se nikad ne mršti.

Osmijeh joj se u trave zapleo

i duge im kose ljubi...

Odlazeć dalje putem svojim

u podzemlju se gubi...

Ali to kraj njen nije,

iz dubine zemlje,

čujem je kako se smije.

Vode njene tamo dolje huče,

negdje će ponovo izaći,

kad to one odluče! 

Tako toku njenom

nema, zapravo, nikad kraja,

bez obzira na bezdane,

s vječnošću 

se

spaja...


Marija Grah, 21.5.2023. 


Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Ti...

  Ti... Ti ne znaš ni sama koliko si snažna, koliko ovom svijetu značiš,  koliko je tvoja sudbina važna... Zastani malo,  udahni.  Ugledaj samu sebe. Otvori vrata zrakama svoje svjetlosti... Predahni. Ti nosiš u sebi samo svoj svemir, satkan od raznobojnih nijansi života. Tvoje su niti sapletene s tuđim, Ti si Neponovljiva  kombinacija  vrednota... U njima sjajiš, njima se ponosi. I znaj- tvoj svemir ovom svijetu itekako doprinosi... Autor: Marija Grah, 27.10.2024.
Post a Comment
Read more

Da je meni...

  Na tom svijetu, de sme mi? Sunce svijeti, dežđ curi. Pod oblukem ftić popijeva, sred dvorišća mačka zijeva. Izde jan ja dien pri kraju, ispod brajde sam kak f raju.  Da je meni tuj prespati, jutra snena ž njim si fkrasti... Autorica: Marija Grah, 1.5.2025. 
Post a Comment
Read more

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je.  Tišina u dvorištu bolnice.  6.14.  Sunce tek proviruje.  Vjetar puše.  Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično.  I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam?  Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti.  Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'.  I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez.  I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto..  I neka..  Neka ne bude... 
Post a Comment
Read more