Vječnost

 

Poput života što juri

i ona kroz prste prolazi.

Snažnom strujom nošena,

ne znam shvaća li 

da ponoru svom odlazi...

Gledam je,

divim se,

kako bespovratno 

u bezdan svoj žuri.

O čemu razmišlja,

kako se osjeća,

zna li da joj vrijeme curi?

S lakoćom odlazi,

nježno,

u tišini.

Milujuć dolinu svoju,

stopeći se s nebom 

u daljini.

Nesvjesna prolaznosti,

djetinje zaigrana,

preko kamena preskakuje,

pršti.

Bez obzira na prepreke,

ona se nikad ne mršti.

Osmijeh joj se u trave zapleo

i duge im kose ljubi...

Odlazeć dalje putem svojim

u podzemlju se gubi...

Ali to kraj njen nije,

iz dubine zemlje,

čujem je kako se smije.

Vode njene tamo dolje huče,

negdje će ponovo izaći,

kad to one odluče! 

Tako toku njenom

nema, zapravo, nikad kraja,

bez obzira na bezdane,

s vječnošću 

se

spaja...

Marija Grah, 21.5.2023.