Skip to main content

Vječnost

 


Poput života što juri

i ona kroz prste prolazi.

Snažnom strujom nošena,

ne znam shvaća li 

da ponoru svom odlazi...

Gledam je,

divim se,

kako bespovratno 

u bezdan svoj žuri.

O čemu razmišlja,

kako se osjeća,

zna li da joj vrijeme curi?

S lakoćom odlazi,

nježno,

u tišini.

Milujuć dolinu svoju,

stopeći se s nebom 

u daljini.

Nesvjesna prolaznosti,

djetinje zaigrana,

preko kamena preskakuje,

pršti.

Bez obzira na prepreke,

ona se nikad ne mršti.

Osmijeh joj se u trave zapleo

i duge im kose ljubi...

Odlazeć dalje putem svojim

u podzemlju se gubi...

Ali to kraj njen nije,

iz dubine zemlje,

čujem je kako se smije.

Vode njene tamo dolje huče,

negdje će ponovo izaći,

kad to one odluče! 

Tako toku njenom

nema, zapravo, nikad kraja,

bez obzira na bezdane,

s vječnošću 

se

spaja...


Marija Grah, 21.5.2023. 


Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Ti...

  Ti... Ti ne znaš ni sama koliko si snažna, koliko ovom svijetu značiš,  koliko je tvoja sudbina važna... Zastani malo,  udahni.  Ugledaj samu sebe. Otvori vrata zrakama svoje svjetlosti... Predahni. Ti nosiš u sebi samo svoj svemir, satkan od raznobojnih nijansi života. Tvoje su niti sapletene s tuđim, Ti si Neponovljiva  kombinacija  vrednota... U njima sjajiš, njima se ponosi. I znaj- tvoj svemir ovom svijetu itekako doprinosi... Autor: Marija Grah, 27.10.2024.
Post a Comment
Read more

Senje

  Ščere sam duge nie zaspala, kak da megla se spustila i nie mi mira dala.  Iskala sam senje, f nebe sam glediela, se sam zvezde prebrojila,  a same zaspati sam štiela.  Se sam f glave vrtela- kej je bile i kej bi.  Na vuru pogledavala- zabadave-  ni senji,  ni dneva ni.  Futem iskanju, čakanju i nemoći, senje su mi potihem  došle pred oči.  Gda sem zaspala?  Ne znam ni zdej.  Jedva sam se stala.  No,  daj me poglej.  Marija Grah, 29.12.2023.
Post a Comment
Read more

Ono

  Rastrgano.  Nema kud poći... Čuvaju ga stalno tamne zavjese noći. Niti diše, nit ga boli.  Gleda oko sebe-  čini se-  ne postoji... Iscrpljeno, izrezano,  prevareno, ranjeno. Niti bježi nit se skriva,  udahne tek ponekad,  iako-  i to je muka živa... Izmrcvareno od života, odluka, ljudi,  čista se ravnodušnost u njemu budi.  Smisla odavno već nema. Svjesno je-  nestati treba.  Stisnuti se u sebe, smanjiti, skriti,  tek na papiru trag smije biti.  Sve ostalo nevažno je,  svima svejedno.  Sve je to bijeda,  predstava,  teatar.  Ono je u priči samo vratar.  Ne može ući, izaći ni poći,  vratima zarobljen,  broji svoje noći... Marija Grah, 28.7.2024. 
Post a Comment
Read more