Skip to main content

Rasprodaja vremena


Planeri, 

dnevnici, 

kalendari- 

vrište sa svih strana: 

Godina nova, novih 365 dana! 

Rasprodaja vremena, 

cjenkanje za novi ciklus. 

Sve to skupa- čini se- 

pomodarski cirkus. 


Uzalud planeri i liste- 

olovke samo križaju, 

navike ostaju iste. 


Nema se vremena 

jer ne razgovaramo sami sa sobom. 

Mi samo jurimo da sustignemo zapisano, 

a ono nas čini robom...


Legenda kaže da su nekada 

ljudi pisali razglednice, čestitke, pisma. 

Nije im za svaki dan trebala neka posebna lista. 


Pamtili su, razmišljali, 

na zemlji radeći o svemu su promišljali. 

To je bila njihova terapija- 

pisanje nevidljivih pisama. 

Razgovor sa svojim bićem, 

meditacija, 

predaja, 

osama. 


Papira nije ni bilo, 

važno se pisalo po škarnicli, zidu, drvetu. 

Sve ostalo, 

poput ovih stihova, 

zapisali bi na nekog računa kuvertu. 


Danas tišine nema, 

stalno nam nešto serviraju, 

a ljudi, 

bez filtera, 

uglavnom na sve pristaju. 


Ali ja neću planer- 

dajte mi papir bez rubrika, linija, dana. 

Sve ostalo, 

hvala vam, 

mogu i sama! 


Moje vrijeme na prodaju nije. 

Želim se smijati kad se meni smije. 

I plakati u tišini kad me nešto tišti. 

Ne želim ni znati koja mi obaveza iz planera vrišti! 

Ne zanima me, 

može čekati, 

jer ja baš sad, 

ovog trena, 

želim samo svoja biti...

Marija Grah, 23.12.2023.

Comments

Popular posts from this blog

Da je meni...

  Na tom svijetu, de sme mi? Sunce svijeti, dežđ curi. Pod oblukem ftić popijeva, sred dvorišća mačka zijeva. Izde jan ja dien pri kraju, ispod brajde sam kak f raju.  Da je meni tuj prespati, jutra snena ž njim si fkrasti... Autorica: Marija Grah, 1.5.2025. 

Pesluhni..

Mieglo,  bielo,  gusto. Z nuožem ju rezoti mareš. Zeplalo sa funju husto, nič ne vijdiš kum ged sa ekranaš.  Tišino,  belino,  snieg ped škernjumi škripi,  a manje sa,  sume izde mule,  tok steji.. Pesluhni,  s firunjco, šušljo snieg fneduol. Pesluhni,  perhne ftič adzgeri , z hrausto ne buor.  Pesluhni,  mieglo šlojer spuščo. Med grunje je uopol,  ne snieg.  Fute tišine, fute beline, zospol je  noš  brieg.. 

Bednjo v sarce..Šimekevo vijolino..

                                                                                                                Kokev je te mejki zvuk, ko sa te čuje, rezbijo muk? Pelajku, stihego prične, a te po vesele zefućne!  I tok ritem vudiro ko tečne v sarce diro! Fljetne eberne, kiklju zevarne. Lijeve po dasne se prigne, nuogo nuogu stigne.. Tuljike rodesti nejsi ko si ju sauki rod prejsi!  Ali sume muzikunt prouvi sauku žicu peznu i nuotu prof etprouvi.  Njegevi parsti tok žice glaudiju do cijelu družinu ne nuoge vobiju!  (u sjećanje na dragog Šimeka, njegovu violinu i sve naše trenutke radosti..)