Skip to main content

Rasprodaja vremena


Planeri, 

dnevnici, 

kalendari- 

vrište sa svih strana: 

Godina nova, novih 365 dana! 

Rasprodaja vremena, 

cjenkanje za novi ciklus. 

Sve to skupa- čini se- 

pomodarski cirkus. 


Uzalud planeri i liste- 

olovke samo križaju, 

navike ostaju iste. 


Nema se vremena 

jer ne razgovaramo sami sa sobom. 

Mi samo jurimo da sustignemo zapisano, 

a ono nas čini robom...


Legenda kaže da su nekada 

ljudi pisali razglednice, čestitke, pisma. 

Nije im za svaki dan trebala neka posebna lista. 


Pamtili su, razmišljali, 

na zemlji radeći o svemu su promišljali. 

To je bila njihova terapija- 

pisanje nevidljivih pisama. 

Razgovor sa svojim bićem, 

meditacija, 

predaja, 

osama. 


Papira nije ni bilo, 

važno se pisalo po škarnicli, zidu, drvetu. 

Sve ostalo, 

poput ovih stihova, 

zapisali bi na nekog računa kuvertu. 


Danas tišine nema, 

stalno nam nešto serviraju, 

a ljudi, 

bez filtera, 

uglavnom na sve pristaju. 


Ali ja neću planer- 

dajte mi papir bez rubrika, linija, dana. 

Sve ostalo, 

hvala vam, 

mogu i sama! 


Moje vrijeme na prodaju nije. 

Želim se smijati kad se meni smije. 

I plakati u tišini kad me nešto tišti. 

Ne želim ni znati koja mi obaveza iz planera vrišti! 

Ne zanima me, 

može čekati, 

jer ja baš sad, 

ovog trena, 

želim samo svoja biti...

Marija Grah, 23.12.2023.

Comments

Popular posts from this blog

Ti...

  Ti... Ti ne znaš ni sama koliko si snažna, koliko ovom svijetu značiš,  koliko je tvoja sudbina važna... Zastani malo,  udahni.  Ugledaj samu sebe. Otvori vrata zrakama svoje svjetlosti... Predahni. Ti nosiš u sebi samo svoj svemir, satkan od raznobojnih nijansi života. Tvoje su niti sapletene s tuđim, Ti si Neponovljiva  kombinacija  vrednota... U njima sjajiš, njima se ponosi. I znaj- tvoj svemir ovom svijetu itekako doprinosi... Autor: Marija Grah, 27.10.2024.

Senje

  Ščere sam duge nie zaspala, kak da megla se spustila i nie mi mira dala.  Iskala sam senje, f nebe sam glediela, se sam zvezde prebrojila,  a same zaspati sam štiela.  Se sam f glave vrtela- kej je bile i kej bi.  Na vuru pogledavala- zabadave-  ni senji,  ni dneva ni.  Futem iskanju, čakanju i nemoći, senje su mi potihem  došle pred oči.  Gda sem zaspala?  Ne znam ni zdej.  Jedva sam se stala.  No,  daj me poglej.  Marija Grah, 29.12.2023.

Ono

  Rastrgano.  Nema kud poći... Čuvaju ga stalno tamne zavjese noći. Niti diše, nit ga boli.  Gleda oko sebe-  čini se-  ne postoji... Iscrpljeno, izrezano,  prevareno, ranjeno. Niti bježi nit se skriva,  udahne tek ponekad,  iako-  i to je muka živa... Izmrcvareno od života, odluka, ljudi,  čista se ravnodušnost u njemu budi.  Smisla odavno već nema. Svjesno je-  nestati treba.  Stisnuti se u sebe, smanjiti, skriti,  tek na papiru trag smije biti.  Sve ostalo nevažno je,  svima svejedno.  Sve je to bijeda,  predstava,  teatar.  Ono je u priči samo vratar.  Ne može ući, izaći ni poći,  vratima zarobljen,  broji svoje noći... Marija Grah, 28.7.2024.