Skip to main content

Rasprodaja vremena


Planeri, 

dnevnici, 

kalendari- 

vrište sa svih strana: 

Godina nova, novih 365 dana! 

Rasprodaja vremena, 

cjenkanje za novi ciklus. 

Sve to skupa- čini se- 

pomodarski cirkus. 


Uzalud planeri i liste- 

olovke samo križaju, 

navike ostaju iste. 


Nema se vremena 

jer ne razgovaramo sami sa sobom. 

Mi samo jurimo da sustignemo zapisano, 

a ono nas čini robom...


Legenda kaže da su nekada 

ljudi pisali razglednice, čestitke, pisma. 

Nije im za svaki dan trebala neka posebna lista. 


Pamtili su, razmišljali, 

na zemlji radeći o svemu su promišljali. 

To je bila njihova terapija- 

pisanje nevidljivih pisama. 

Razgovor sa svojim bićem, 

meditacija, 

predaja, 

osama. 


Papira nije ni bilo, 

važno se pisalo po škarnicli, zidu, drvetu. 

Sve ostalo, 

poput ovih stihova, 

zapisali bi na nekog računa kuvertu. 


Danas tišine nema, 

stalno nam nešto serviraju, 

a ljudi, 

bez filtera, 

uglavnom na sve pristaju. 


Ali ja neću planer- 

dajte mi papir bez rubrika, linija, dana. 

Sve ostalo, 

hvala vam, 

mogu i sama! 


Moje vrijeme na prodaju nije. 

Želim se smijati kad se meni smije. 

I plakati u tišini kad me nešto tišti. 

Ne želim ni znati koja mi obaveza iz planera vrišti! 

Ne zanima me, 

može čekati, 

jer ja baš sad, 

ovog trena, 

želim samo svoja biti...

Marija Grah, 23.12.2023.

Comments

Popular posts from this blog

Ti...

  Ti... Ti ne znaš ni sama koliko si snažna, koliko ovom svijetu značiš,  koliko je tvoja sudbina važna... Zastani malo,  udahni.  Ugledaj samu sebe. Otvori vrata zrakama svoje svjetlosti... Predahni. Ti nosiš u sebi samo svoj svemir, satkan od raznobojnih nijansi života. Tvoje su niti sapletene s tuđim, Ti si Neponovljiva  kombinacija  vrednota... U njima sjajiš, njima se ponosi. I znaj- tvoj svemir ovom svijetu itekako doprinosi... Autor: Marija Grah, 27.10.2024.

Da je meni...

  Na tom svijetu, de sme mi? Sunce svijeti, dežđ curi. Pod oblukem ftić popijeva, sred dvorišća mačka zijeva. Izde jan ja dien pri kraju, ispod brajde sam kak f raju.  Da je meni tuj prespati, jutra snena ž njim si fkrasti... Autorica: Marija Grah, 1.5.2025. 

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je.  Tišina u dvorištu bolnice.  6.14.  Sunce tek proviruje.  Vjetar puše.  Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično.  I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam?  Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti.  Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'.  I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez.  I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto..  I neka..  Neka ne bude...