Rasprodaja vremena

Planeri,

dnevnici,

kalendari-

vrište sa svih strana:

Godina nova, novih 365 dana!

Rasprodaja vremena,

cjenkanje za novi ciklus.

Sve to skupa- čini se-

pomodarski cirkus.

Uzalud planeri i liste-

olovke samo križaju,

navike ostaju iste.

Nema se vremena

jer ne razgovaramo sami sa sobom.

Mi samo jurimo da sustignemo zapisano,

a ono nas čini robom...

Legenda kaže da su nekada

ljudi pisali razglednice, čestitke, pisma.

Nije im za svaki dan trebala neka posebna lista.

Pamtili su, razmišljali,

na zemlji radeći o svemu su promišljali.

To je bila njihova terapija-

pisanje nevidljivih pisama.

Razgovor sa svojim bićem,

meditacija,

predaja,

osama.

Papira nije ni bilo,

važno se pisalo po škarnicli, zidu, drvetu.

Sve ostalo,

poput ovih stihova,

zapisali bi na nekog računa kuvertu.

Danas tišine nema,

stalno nam nešto serviraju,

a ljudi,

bez filtera,

uglavnom na sve pristaju.

Ali ja neću planer-

dajte mi papir bez rubrika, linija, dana.

Sve ostalo,

hvala vam,

mogu i sama!

Moje vrijeme na prodaju nije.

Želim se smijati kad se meni smije.

I plakati u tišini kad me nešto tišti.

Ne želim ni znati koja mi obaveza iz planera vrišti!

Ne zanima me,

može čekati,

jer ja baš sad,

ovog trena,

želim samo svoja biti...

Marija Grah, 23.12.2023.

Comments

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je. Tišina u dvorištu bolnice. 6.14. Sunce tek proviruje. Vjetar puše. Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično. I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam? Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti. Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'. I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez. I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto.. I neka.. Neka ne bude...

Bednjo v sarce..Šimekevo vijolino..

Kokev je te mejki zvuk, ko sa te čuje, rezbijo muk? Pelajku, stihego prične, a te po vesele zefućne! I tok ritem vudiro ko tečne v sarce diro! Fljetne eberne, kiklju zevarne. Lijeve po dasne se prigne, nuogo nuogu stigne.. Tuljike rodesti nejsi ko si ju sauki rod prejsi! Ali sume muzikunt prouvi sauku žicu peznu i nuotu prof etprouvi. Njegevi parsti tok žice glaudiju do cijelu družinu ne nuoge vobiju! (u sjećanje na dragog Šimeka, njegovu violinu i sve naše trenutke radosti..)

Življanja

F jesanjske jutre, biele, meglane. Do go vetro izde nie i sa ja snane. Grunje guole f zrauk starši, listjo vać nemu, jasen diši. Ter pemulu, kok do sa ne fupo, sunčece pesvieti na brešćeca i klieti. Adzgere mana svietle sa fpolji, a brieg po zesvieti kok plumenek mauli. Žuta sa zroke ne jesanskem lišću zečeljaneju, I f čausi zgledi kok do se sunce i breščec stihego kušujaju.. Liepo ja jasen, anemu kie ju znu gladati, kie rozme do f življanju triebo znuti čokoti i pratrpeti..

Probuđena misao

Search This Blog