Živimo puno bolje nego prije,
ali u tom obilju duše ostalo nije.
Tišinu bivanja odavno smo podcijenili,
staromodnom smo je procijenili.
Ne razgovaramo više uopće sa sobom,
sve direktno rješavamo s dragim Bogom.
Hoću,
daj mi,
usliši me- molimo,
a nijednom 'hvala' ne prozborimo.
Boga na željoteku svodimo.
Čudna su ovo vremena neka,
ljudskost i toplina čine se prepreka.
O svemu je dozvoljeno samo kolektivno promišljati,
nije dobro svojom glavom razmišljati.
Sebe gledati- to je moderno,
na druge misliti nije poželjno.
Dokle tako? Gdje ćemo stati?
Hoćemo li ikad Čovjeka opet izabrati?
Ili ipak ne...
Srećom, nije nam znano sve...
Marija Grah, 7.12.2023.
Comments
Post a Comment