Rastrgano. Nema kud poći... Čuvaju ga stalno tamne zavjese noći. Niti diše, nit ga boli. Gleda oko sebe- čini se- ne postoji... Iscrpljeno, izrezano, prevareno, ranjeno. Niti bježi nit se skriva, udahne tek ponekad, iako- i to je muka živa... Izmrcvareno od života, odluka, ljudi, čista se ravnodušnost u njemu budi. Smisla odavno već nema. Svjesno je- nestati treba. Stisnuti se u sebe, smanjiti, skriti, tek na papiru trag smije biti. Sve ostalo nevažno je, svima svejedno. Sve je to bijeda, predstava, teatar. Ono je u priči samo vratar. Ne može ući, izaći ni poći, vratima zarobljen, broji svoje noći... Marija Grah, 28.7.2024.