Skip to main content

Stara duša...

 


Ja sam 'stara duša'. Volim miris starih drvenih kuća, našitih stolnjaka, predmete iz prošlih života, stare običaje.

Ja sam 'stara duša'. Volim zapise prošlih vremena, stare slike, poznate utabane staze kojima sam kročila, draga mjesta.

Ja sam 'stara duša'. Sad tek osjećam duhove svojih predaka u sebi. Otišla sam. Vratila se…

…jer što ti je suđeno, ne može ti biti otuđeno.

Ni sreća.

Ni uspjeh.

Ni dharma.

Ni karma...

Ja sam 'stara duša' jer… jesi li ikada jeo na zemlji, usred napola okopane njive kukuruza? Znaš li kako godi taj dodir zemlje?  

…jesi li ikada zastao usred napola iskopane njive krumpir? Znaš li kako miriše ta zemlja?

…jesi li ikada vilama pravio voz? Znaš li kako miriše još od sunca toplo sijeno?

Ja sam 'stara duša' jer… jesi li se ikada spuštao strmom livadom do izvora s kojeg si nosio vodu za piti? Znaš li kako je ta voda slatka?

…jesi li ikada svakoga dana prolazio šumom, čudeći se tom šuštanju lišća, igri svjetla i sjene i uvijek se iznova iznenadio kako je kratka ta šetnja jer ti se činilo da si začas izbio na livadu?

…jesi li se ikada vraćao kući iz sela po mrkom mraku, bez ijedne lampe, zureći očaran u milijun zvijezda na nebu, a istovremeno napetih ušiju na svako šuškanje? Znaš li kako je to uzbudljivo?

Ja sam 'stara duša'. Toliko je u meni sela, sudbina, mirisa, nostalgije… Ne nostalgije za tim životom. Bio je mnogo teži.

Nostalgije za tim međuljudskim odnosima.

Odnosima suradnje jer bili su međusobno ovisni i shvaćali su da se to fino tkanje sela ne smije poremetiti. Jer 'danas meni- sutra tebi'.

Odnosima pomaganja jer je pomaganje značilo opstanak.

Nostalgije za shvaćanjem omjera uloženog rada da se stigne do cilja. Mukotrpnog rada. I tad si na cilju bio ispunjen…

I nisi požurivao. Nisi tražio prečice. Slušao si prirodu, pratio je, poštivao je. I ona te nagradila.

A danas… Još nisi pravo stigao ni na prvi cilj već postavljaš planove za drugi.

Veseliš li se kad stigneš na cilj?

Ispunjava li te?

Jesi li promislio koliko si žrtve u njega uložio i koliko ti je vrijedan?

Što će ti sljedeći cilj značiti?

Hoćeš li se tad njemu radovati?

Ako zastaneš nad ovim pitanjima, pa čak i ako ne znaš odgovor na njih- u redu je… Možda si, zapravo, i ti 'stara duša'. Našim mislima trebaju prostranstva, izlasci sunca, miris šume i tišina… Odgovori tad sami dođu. I nisu namješteni na 1.1…   


Autorica: Marija Grah, 31.12.2024.



Comments

Popular posts from this blog

Senje

  Ščere sam duge nie zaspala, kak da megla se spustila i nie mi mira dala.  Iskala sam senje, f nebe sam glediela, se sam zvezde prebrojila,  a same zaspati sam štiela.  Se sam f glave vrtela- kej je bile i kej bi.  Na vuru pogledavala- zabadave-  ni senji,  ni dneva ni.  Futem iskanju, čakanju i nemoći, senje su mi potihem  došle pred oči.  Gda sem zaspala?  Ne znam ni zdej.  Jedva sam se stala.  No,  daj me poglej.  Marija Grah, 29.12.2023.

Ono

  Rastrgano.  Nema kud poći... Čuvaju ga stalno tamne zavjese noći. Niti diše, nit ga boli.  Gleda oko sebe-  čini se-  ne postoji... Iscrpljeno, izrezano,  prevareno, ranjeno. Niti bježi nit se skriva,  udahne tek ponekad,  iako-  i to je muka živa... Izmrcvareno od života, odluka, ljudi,  čista se ravnodušnost u njemu budi.  Smisla odavno već nema. Svjesno je-  nestati treba.  Stisnuti se u sebe, smanjiti, skriti,  tek na papiru trag smije biti.  Sve ostalo nevažno je,  svima svejedno.  Sve je to bijeda,  predstava,  teatar.  Ono je u priči samo vratar.  Ne može ući, izaći ni poći,  vratima zarobljen,  broji svoje noći... Marija Grah, 28.7.2024. 

Toliko toga

Toliko toga za zapisati, a tako lako pobjegnu riječi... One me preplavljuju,  obuzimaju,  tresu poput groznice,  isprazne bateriju... i opet- dozivlju.  Traže papir, olovku, ali ne i liniju.  Traže slobodu, trag,  izlazak u svijet,  vrisak, zrak... Intenzivno, stresno, emotivno sabijeno, u kutu duše sakriveno. Gdje će me odvesti ako vrisnem, ako sve,  baš sve, iz sebe istisnem? Hoće li to biti brodolom, kraj ili tek početak? Pakao,  raj  ili sretan završetak? Toliko toga za zapisati, a tako premalo riječi. Uostalom-  smije li čovjek sve,  baš sve reći?! Marija Grah, 7.12.2023. Foto: Pixabay