Skip to main content

Stara duša...

 


Ja sam 'stara duša'. Volim miris starih drvenih kuća, našitih stolnjaka, predmete iz prošlih života, stare običaje.

Ja sam 'stara duša'. Volim zapise prošlih vremena, stare slike, poznate utabane staze kojima sam kročila, draga mjesta.

Ja sam 'stara duša'. Sad tek osjećam duhove svojih predaka u sebi. Otišla sam. Vratila se…

…jer što ti je suđeno, ne može ti biti otuđeno.

Ni sreća.

Ni uspjeh.

Ni dharma.

Ni karma...

Ja sam 'stara duša' jer… jesi li ikada jeo na zemlji, usred napola okopane njive kukuruza? Znaš li kako godi taj dodir zemlje?  

…jesi li ikada zastao usred napola iskopane njive krumpir? Znaš li kako miriše ta zemlja?

…jesi li ikada vilama pravio voz? Znaš li kako miriše još od sunca toplo sijeno?

Ja sam 'stara duša' jer… jesi li se ikada spuštao strmom livadom do izvora s kojeg si nosio vodu za piti? Znaš li kako je ta voda slatka?

…jesi li ikada svakoga dana prolazio šumom, čudeći se tom šuštanju lišća, igri svjetla i sjene i uvijek se iznova iznenadio kako je kratka ta šetnja jer ti se činilo da si začas izbio na livadu?

…jesi li se ikada vraćao kući iz sela po mrkom mraku, bez ijedne lampe, zureći očaran u milijun zvijezda na nebu, a istovremeno napetih ušiju na svako šuškanje? Znaš li kako je to uzbudljivo?

Ja sam 'stara duša'. Toliko je u meni sela, sudbina, mirisa, nostalgije… Ne nostalgije za tim životom. Bio je mnogo teži.

Nostalgije za tim međuljudskim odnosima.

Odnosima suradnje jer bili su međusobno ovisni i shvaćali su da se to fino tkanje sela ne smije poremetiti. Jer 'danas meni- sutra tebi'.

Odnosima pomaganja jer je pomaganje značilo opstanak.

Nostalgije za shvaćanjem omjera uloženog rada da se stigne do cilja. Mukotrpnog rada. I tad si na cilju bio ispunjen…

I nisi požurivao. Nisi tražio prečice. Slušao si prirodu, pratio je, poštivao je. I ona te nagradila.

A danas… Još nisi pravo stigao ni na prvi cilj već postavljaš planove za drugi.

Veseliš li se kad stigneš na cilj?

Ispunjava li te?

Jesi li promislio koliko si žrtve u njega uložio i koliko ti je vrijedan?

Što će ti sljedeći cilj značiti?

Hoćeš li se tad njemu radovati?

Ako zastaneš nad ovim pitanjima, pa čak i ako ne znaš odgovor na njih- u redu je… Možda si, zapravo, i ti 'stara duša'. Našim mislima trebaju prostranstva, izlasci sunca, miris šume i tišina… Odgovori tad sami dođu. I nisu namješteni na 1.1…   


Autorica: Marija Grah, 31.12.2024.



Comments

Popular posts from this blog

Ti...

  Ti... Ti ne znaš ni sama koliko si snažna, koliko ovom svijetu značiš,  koliko je tvoja sudbina važna... Zastani malo,  udahni.  Ugledaj samu sebe. Otvori vrata zrakama svoje svjetlosti... Predahni. Ti nosiš u sebi samo svoj svemir, satkan od raznobojnih nijansi života. Tvoje su niti sapletene s tuđim, Ti si Neponovljiva  kombinacija  vrednota... U njima sjajiš, njima se ponosi. I znaj- tvoj svemir ovom svijetu itekako doprinosi... Autor: Marija Grah, 27.10.2024.

Da je meni...

  Na tom svijetu, de sme mi? Sunce svijeti, dežđ curi. Pod oblukem ftić popijeva, sred dvorišća mačka zijeva. Izde jan ja dien pri kraju, ispod brajde sam kak f raju.  Da je meni tuj prespati, jutra snena ž njim si fkrasti... Autorica: Marija Grah, 1.5.2025. 

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je.  Tišina u dvorištu bolnice.  6.14.  Sunce tek proviruje.  Vjetar puše.  Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično.  I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam?  Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti.  Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'.  I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez.  I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto..  I neka..  Neka ne bude...