Bednjo f sarce..pelajku..

Palajku edi...

Palajku edi,

kum ti se žuri?

Peglaj čriješnjo ne sunce zeri!

I mecguouvec je pracvel, blješčaći i dišaći..

De go tago izde imu,

kje mi mare reći?!

Gocijo zeleno ned petekem se ziblje

Peglej! I veter trouvu v istem ritmu giblje!

Kok do cijelo sliko pred ječmi živi..

sume člavek nič ne vijdi

..jer furt mu se žuri..

Hiško dervano f trouve drijemlje,

z ebluki rezbiti..

..kok noše senje..

Furt se k nje verneme,

ne tu hišku eberneme..

i sumi v sebi mermljume: Jenego dnavo..vernul se boum..

A dijen je gnjes..

i ščara je bil..

i jutre je blizu..

sume križume v nizu..

Zote..

pelajku edi,

kum ti se žuri?

Z puto skreni,

dime se neverni,

trouvu pekejsi,

ebluke ne hiške zemenji,

pomučinu pemeti

i ne špumpet se zeleti!

Kupicu neteči i nezdrovi v sreći!

Demoj si..

Comments

Pesluhni..

Mieglo, bielo, gusto. Z nuožem ju rezoti mareš. Zeplalo sa funju husto, nič ne vijdiš kum ged sa ekranaš. Tišino, belino, snieg ped škernjumi škripi, a manje sa, sume izde mule, tok steji.. Pesluhni, s firunjco, šušljo snieg fneduol. Pesluhni, perhne ftič adzgeri , z hrausto ne buor. Pesluhni, mieglo šlojer spuščo. Med grunje je uopol, ne snieg. Fute tišine, fute beline, zospol je noš brieg..

Bednjo v sarce..Šimekevo vijolino..

Kokev je te mejki zvuk, ko sa te čuje, rezbijo muk? Pelajku, stihego prične, a te po vesele zefućne! I tok ritem vudiro ko tečne v sarce diro! Fljetne eberne, kiklju zevarne. Lijeve po dasne se prigne, nuogo nuogu stigne.. Tuljike rodesti nejsi ko si ju sauki rod prejsi! Ali sume muzikunt prouvi sauku žicu peznu i nuotu prof etprouvi. Njegevi parsti tok žice glaudiju do cijelu družinu ne nuoge vobiju! (u sjećanje na dragog Šimeka, njegovu violinu i sve naše trenutke radosti..)

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je. Tišina u dvorištu bolnice. 6.14. Sunce tek proviruje. Vjetar puše. Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično. I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam? Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti. Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'. I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez. I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto.. I neka.. Neka ne bude...

Probuđena misao

Search This Blog