Skip to main content

Bednjo f sarce..pelajku..






Palajku edi...

Palajku edi,
kum ti se žuri? 
Peglaj čriješnjo ne sunce zeri!
I mecguouvec je pracvel, blješčaći i dišaći..
De go tago izde imu, 
kje mi mare reći?!
Gocijo zeleno ned petekem se ziblje
Peglej! veter trouvu v istem ritmu giblje!

Kok do cijelo sliko pred ječmi živi..
sume člavek nič ne vijdi
..jer furt mu se žuri..

Hiško dervano f trouve drijemlje, 
z ebluki rezbiti..
..kok noše senje..
Furt se k nje verneme,
ne tu hišku eberneme..
i sumi v sebi mermljume: Jenego dnavo..vernul se boum..

A dijen je gnjes..
i ščara je bil..
i jutre je blizu..
sume križume v nizu..

Zote..
pelajku edi,
kum ti se žuri? 
Z puto skreni, 
dime se neverni,
trouvu pekejsi, 
ebluke ne hiške zemenji,
pomučinu pemeti
i ne špumpet se zeleti!
Kupicu neteči i nezdrovi v sreći! 
Demoj si.. 





























































Comments

Popular posts from this blog

Ti...

  Ti... Ti ne znaš ni sama koliko si snažna, koliko ovom svijetu značiš,  koliko je tvoja sudbina važna... Zastani malo,  udahni.  Ugledaj samu sebe. Otvori vrata zrakama svoje svjetlosti... Predahni. Ti nosiš u sebi samo svoj svemir, satkan od raznobojnih nijansi života. Tvoje su niti sapletene s tuđim, Ti si Neponovljiva  kombinacija  vrednota... U njima sjajiš, njima se ponosi. I znaj- tvoj svemir ovom svijetu itekako doprinosi... Autor: Marija Grah, 27.10.2024.

Senje

  Ščere sam duge nie zaspala, kak da megla se spustila i nie mi mira dala.  Iskala sam senje, f nebe sam glediela, se sam zvezde prebrojila,  a same zaspati sam štiela.  Se sam f glave vrtela- kej je bile i kej bi.  Na vuru pogledavala- zabadave-  ni senji,  ni dneva ni.  Futem iskanju, čakanju i nemoći, senje su mi potihem  došle pred oči.  Gda sem zaspala?  Ne znam ni zdej.  Jedva sam se stala.  No,  daj me poglej.  Marija Grah, 29.12.2023.

Ono

  Rastrgano.  Nema kud poći... Čuvaju ga stalno tamne zavjese noći. Niti diše, nit ga boli.  Gleda oko sebe-  čini se-  ne postoji... Iscrpljeno, izrezano,  prevareno, ranjeno. Niti bježi nit se skriva,  udahne tek ponekad,  iako-  i to je muka živa... Izmrcvareno od života, odluka, ljudi,  čista se ravnodušnost u njemu budi.  Smisla odavno već nema. Svjesno je-  nestati treba.  Stisnuti se u sebe, smanjiti, skriti,  tek na papiru trag smije biti.  Sve ostalo nevažno je,  svima svejedno.  Sve je to bijeda,  predstava,  teatar.  Ono je u priči samo vratar.  Ne može ući, izaći ni poći,  vratima zarobljen,  broji svoje noći... Marija Grah, 28.7.2024.