Skip to main content

Zaustavljen trenutak..nedjelja..

Zaustavljen trenutak: Oda životu

Nedjeljom vrijeme nakratko stane,
Slika se zamrzne.
Nema buke stvarnog života,
Samo cvrkut, mir i u polju
Vlati trave njišu krunu svoju.
Ljudi udahnu i od obaveza
- predahnu..
Kava u tišini, sa suncem na ramenu.
Vjetar doleti,
pramen poleti,
Igra se nastavlja bez grižnje savjesti!

Comments

  1. Đurđica KrtanjekJune 7, 2020 at 9:07 AM

    Bravo za ideju i hrabrost! Izložiti sebe ovako javno zahtijeva hrabrost... Ali razumijem, dođu tako neke situacije u životu, dođu tako neke godine u životu kad nam treba prostor da možemo glasno reći sve što je nama važno reći ... ne ono što bi drugi htjeli čuti...
    Zato, čestitam na nakani, ali i na pjesmama - prekrasne su!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Marija GrahJune 10, 2020 at 9:04 AM

      Zahvaljujem! Da, dođe trenutak kad jednostavno poželiš izaći 'van' okvira. Ponajprije za sebe. Ne očekujući ništa. Samo izaći...jer stalno nas 'uokviruju'..a ja ne želim da me taj okvir definira. I to je sve. :)

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Pesluhni..

Mieglo,  bielo,  gusto. Z nuožem ju rezoti mareš. Zeplalo sa funju husto, nič ne vijdiš kum ged sa ekranaš.  Tišino,  belino,  snieg ped škernjumi škripi,  a manje sa,  sume izde mule,  tok steji.. Pesluhni,  s firunjco, šušljo snieg fneduol. Pesluhni,  perhne ftič adzgeri , z hrausto ne buor.  Pesluhni,  mieglo šlojer spuščo. Med grunje je uopol,  ne snieg.  Fute tišine, fute beline, zospol je  noš  brieg.. 
Post a Comment
Read more

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je.  Tišina u dvorištu bolnice.  6.14.  Sunce tek proviruje.  Vjetar puše.  Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično.  I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam?  Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti.  Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'.  I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez.  I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto..  I neka..  Neka ne bude... 
Post a Comment
Read more

Kestunjevec

Mauček ne dveriši liene zievo,  kekuot po pri brojde vesele pepievo. Tišino se f jorek ne parsti zevlieklo i kok mlodienko šlojer slieklo. Pred progem je lausi respujstilo,  leglo ped jobuke i  z večernju se ruosu pekrilo.  Cojti su stoli ne tam dveriši..  Izde sa štrukelj z paći diši..  Krove f štole vuodu zezovoju,  guske se vunje vukuoluk jobuke negonjoju.  Pred ječmi mi sliko tokvo steji..  Kok do dveriše izde gnjes živi.  I marti bi glji tok zgledele sume do bi čleveko imele..  A već go ja nie..  Nie go čuti mutuoro fjutre,  kok z jorko pe blote drljinče,  z kunticu mlieko k ceste sa žuri.  Mlieke predo,  kruhek kupi.  Ter po sa krotki čausek pespeminjo, i nuze, f jorek,  ne mutuoru zevijo. 
Post a Comment
Read more