Skip to main content

Zaustavljen trenutak..nedjelja..

Zaustavljen trenutak: Oda životu

Nedjeljom vrijeme nakratko stane,
Slika se zamrzne.
Nema buke stvarnog života,
Samo cvrkut, mir i u polju
Vlati trave njišu krunu svoju.
Ljudi udahnu i od obaveza
- predahnu..
Kava u tišini, sa suncem na ramenu.
Vjetar doleti,
pramen poleti,
Igra se nastavlja bez grižnje savjesti!

Comments

  1. Đurđica KrtanjekJune 7, 2020 at 9:07 AM

    Bravo za ideju i hrabrost! Izložiti sebe ovako javno zahtijeva hrabrost... Ali razumijem, dođu tako neke situacije u životu, dođu tako neke godine u životu kad nam treba prostor da možemo glasno reći sve što je nama važno reći ... ne ono što bi drugi htjeli čuti...
    Zato, čestitam na nakani, ali i na pjesmama - prekrasne su!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Marija GrahJune 10, 2020 at 9:04 AM

      Zahvaljujem! Da, dođe trenutak kad jednostavno poželiš izaći 'van' okvira. Ponajprije za sebe. Ne očekujući ništa. Samo izaći...jer stalno nas 'uokviruju'..a ja ne želim da me taj okvir definira. I to je sve. :)

      Delete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Pesluhni..

Mieglo,  bielo,  gusto. Z nuožem ju rezoti mareš. Zeplalo sa funju husto, nič ne vijdiš kum ged sa ekranaš.  Tišino,  belino,  snieg ped škernjumi škripi,  a manje sa,  sume izde mule,  tok steji.. Pesluhni,  s firunjco, šušljo snieg fneduol. Pesluhni,  perhne ftič adzgeri , z hrausto ne buor.  Pesluhni,  mieglo šlojer spuščo. Med grunje je uopol,  ne snieg.  Fute tišine, fute beline, zospol je  noš  brieg.. 
Post a Comment
Read more

Bednjo v sarce..Šimekevo vijolino..

                                                                                                                Kokev je te mejki zvuk, ko sa te čuje, rezbijo muk? Pelajku, stihego prične, a te po vesele zefućne!  I tok ritem vudiro ko tečne v sarce diro! Fljetne eberne, kiklju zevarne. Lijeve po dasne se prigne, nuogo nuogu stigne.. Tuljike rodesti nejsi ko si ju sauki rod prejsi!  Ali sume muzikunt prouvi sauku žicu peznu i nuotu prof etprouvi.  Njegevi parsti tok žice glaudiju do cijelu družinu ne nuoge vobiju!  (u sjećanje na dragog Šimeka, njegovu violinu i sve naše trenutke radosti..) 
Post a Comment
Read more

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je.  Tišina u dvorištu bolnice.  6.14.  Sunce tek proviruje.  Vjetar puše.  Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično.  I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam?  Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti.  Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'.  I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez.  I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto..  I neka..  Neka ne bude... 
Post a Comment
Read more