Zaustavljen trenutak..Stablo.

Nemir, iščekivanje,

sumnje, preispitivanje..

Sve u jednoj minuti

glavom preleti

poput ludog vjetra

što u grane drveta sleti.

Gledam kako grane njiše,

gura, naginje,

baca, saginje,

povija, podiže,

kroz lišće uzleti

i u drugo se drvo zaleti.

Igra se njime,

zadirkuje,

prijeti.

Razljuti ga i..

odleti.

Poput života,

što vječito,

udara o naše stablo.

Ljulja ga, trese,

i..

na kraju..

svo lišće

odnese..

Comments

Pesluhni..

Mieglo, bielo, gusto. Z nuožem ju rezoti mareš. Zeplalo sa funju husto, nič ne vijdiš kum ged sa ekranaš. Tišino, belino, snieg ped škernjumi škripi, a manje sa, sume izde mule, tok steji.. Pesluhni, s firunjco, šušljo snieg fneduol. Pesluhni, perhne ftič adzgeri , z hrausto ne buor. Pesluhni, mieglo šlojer spuščo. Med grunje je uopol, ne snieg. Fute tišine, fute beline, zospol je noš brieg..

Bednjo v sarce..Šimekevo vijolino..

Kokev je te mejki zvuk, ko sa te čuje, rezbijo muk? Pelajku, stihego prične, a te po vesele zefućne! I tok ritem vudiro ko tečne v sarce diro! Fljetne eberne, kiklju zevarne. Lijeve po dasne se prigne, nuogo nuogu stigne.. Tuljike rodesti nejsi ko si ju sauki rod prejsi! Ali sume muzikunt prouvi sauku žicu peznu i nuotu prof etprouvi. Njegevi parsti tok žice glaudiju do cijelu družinu ne nuoge vobiju! (u sjećanje na dragog Šimeka, njegovu violinu i sve naše trenutke radosti..)

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je. Tišina u dvorištu bolnice. 6.14. Sunce tek proviruje. Vjetar puše. Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično. I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam? Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti. Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'. I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez. I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto.. I neka.. Neka ne bude...

Probuđena misao

Search This Blog