Skip to main content

Bednjo f sarce..Trokeštun..



Ner ja bile f Trokeštun iti
Kok do bi ne muorje sa muorol vejziti.
Nie go bile auto ni prof ze prof vaze 
po sma stvori pukieroli tečne pe špoge-
f tiem je tuorbumi nič nie bile bezvaze!

Moti ja se pregledouvolo,
eblieku num slejžilo 
i bukvicu ečitolo:
Skup se daržite, 
kum idate glajdite. 
Z cugo bu triebe f Kropine fljetne vun ziti 
i ne autobusnu stunicu se pežuriti!

Do sma već de Bednje dešli,
manji je bile kok do sma f roj prešli!

Tuj po tum z auto su funos gladeli 
kie si, 
koj si,
znuti su šteli! 

Ze krotki čausek autobus je dašel, 
i ze por minut je kre baubičine hiže prašel! 

Valjiki šipek pe zidu se spinjol, 
a vart po se z mokem i kumilicu štimol. 
Tie miris spuokojo f nuos mi je zišel 
i etud de gnjes nie je edišel. 
Nujljepše je manje do ne sva dveriše stunam, 
rumeno spujstim, 
edehnam 
i tišinu pesluhnam.. 





Comments

Popular posts from this blog

Ti...

  Ti... Ti ne znaš ni sama koliko si snažna, koliko ovom svijetu značiš,  koliko je tvoja sudbina važna... Zastani malo,  udahni.  Ugledaj samu sebe. Otvori vrata zrakama svoje svjetlosti... Predahni. Ti nosiš u sebi samo svoj svemir, satkan od raznobojnih nijansi života. Tvoje su niti sapletene s tuđim, Ti si Neponovljiva  kombinacija  vrednota... U njima sjajiš, njima se ponosi. I znaj- tvoj svemir ovom svijetu itekako doprinosi... Autor: Marija Grah, 27.10.2024.

Senje

  Ščere sam duge nie zaspala, kak da megla se spustila i nie mi mira dala.  Iskala sam senje, f nebe sam glediela, se sam zvezde prebrojila,  a same zaspati sam štiela.  Se sam f glave vrtela- kej je bile i kej bi.  Na vuru pogledavala- zabadave-  ni senji,  ni dneva ni.  Futem iskanju, čakanju i nemoći, senje su mi potihem  došle pred oči.  Gda sem zaspala?  Ne znam ni zdej.  Jedva sam se stala.  No,  daj me poglej.  Marija Grah, 29.12.2023.

Ono

  Rastrgano.  Nema kud poći... Čuvaju ga stalno tamne zavjese noći. Niti diše, nit ga boli.  Gleda oko sebe-  čini se-  ne postoji... Iscrpljeno, izrezano,  prevareno, ranjeno. Niti bježi nit se skriva,  udahne tek ponekad,  iako-  i to je muka živa... Izmrcvareno od života, odluka, ljudi,  čista se ravnodušnost u njemu budi.  Smisla odavno već nema. Svjesno je-  nestati treba.  Stisnuti se u sebe, smanjiti, skriti,  tek na papiru trag smije biti.  Sve ostalo nevažno je,  svima svejedno.  Sve je to bijeda,  predstava,  teatar.  Ono je u priči samo vratar.  Ne može ući, izaći ni poći,  vratima zarobljen,  broji svoje noći... Marija Grah, 28.7.2024.