Skip to main content

Bednjo f sarce..Trokeštun..



Ner ja bile f Trokeštun iti
Kok do bi ne muorje sa muorol vejziti.
Nie go bile auto ni prof ze prof vaze 
po sma stvori pukieroli tečne pe špoge-
f tiem je tuorbumi nič nie bile bezvaze!

Moti ja se pregledouvolo,
eblieku num slejžilo 
i bukvicu ečitolo:
Skup se daržite, 
kum idate glajdite. 
Z cugo bu triebe f Kropine fljetne vun ziti 
i ne autobusnu stunicu se pežuriti!

Do sma već de Bednje dešli,
manji je bile kok do sma f roj prešli!

Tuj po tum z auto su funos gladeli 
kie si, 
koj si,
znuti su šteli! 

Ze krotki čausek autobus je dašel, 
i ze por minut je kre baubičine hiže prašel! 

Valjiki šipek pe zidu se spinjol, 
a vart po se z mokem i kumilicu štimol. 
Tie miris spuokojo f nuos mi je zišel 
i etud de gnjes nie je edišel. 
Nujljepše je manje do ne sva dveriše stunam, 
rumeno spujstim, 
edehnam 
i tišinu pesluhnam.. 





Comments

Popular posts from this blog

Ti...

  Ti... Ti ne znaš ni sama koliko si snažna, koliko ovom svijetu značiš,  koliko je tvoja sudbina važna... Zastani malo,  udahni.  Ugledaj samu sebe. Otvori vrata zrakama svoje svjetlosti... Predahni. Ti nosiš u sebi samo svoj svemir, satkan od raznobojnih nijansi života. Tvoje su niti sapletene s tuđim, Ti si Neponovljiva  kombinacija  vrednota... U njima sjajiš, njima se ponosi. I znaj- tvoj svemir ovom svijetu itekako doprinosi... Autor: Marija Grah, 27.10.2024.

Da je meni...

  Na tom svijetu, de sme mi? Sunce svijeti, dežđ curi. Pod oblukem ftić popijeva, sred dvorišća mačka zijeva. Izde jan ja dien pri kraju, ispod brajde sam kak f raju.  Da je meni tuj prespati, jutra snena ž njim si fkrasti... Autorica: Marija Grah, 1.5.2025. 

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je.  Tišina u dvorištu bolnice.  6.14.  Sunce tek proviruje.  Vjetar puše.  Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično.  I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam?  Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti.  Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'.  I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez.  I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto..  I neka..  Neka ne bude...