Skip to main content

Kestunjevec



Mauček ne dveriši liene zievo, 

kekuot po pri brojde vesele pepievo.

Tišino se f jorek ne parsti zevlieklo

i kok mlodienko šlojer slieklo.

Pred progem je lausi respujstilo, 

leglo ped jobuke i 

z večernju se ruosu pekrilo. 


Cojti su stoli ne tam dveriši.. 

Izde sa štrukelj z paći diši.. 

Krove f štole vuodu zezovoju, 

guske se vunje vukuoluk jobuke negonjoju. 


Pred ječmi mi sliko tokvo steji.. 

Kok do dveriše izde gnjes živi. 

I marti bi glji tok zgledele

sume do bi čleveko imele.. 


A već go ja nie.. 


Nie go čuti mutuoro fjutre, 

kok z jorko pe blote drljinče, 

z kunticu mlieko k ceste sa žuri. 

Mlieke predo, 

kruhek kupi. 


Ter po sa krotki čausek pespeminjo,

i nuze,

f jorek, 

ne mutuoru

zevijo. 





Comments

Popular posts from this blog

Ti...

  Ti... Ti ne znaš ni sama koliko si snažna, koliko ovom svijetu značiš,  koliko je tvoja sudbina važna... Zastani malo,  udahni.  Ugledaj samu sebe. Otvori vrata zrakama svoje svjetlosti... Predahni. Ti nosiš u sebi samo svoj svemir, satkan od raznobojnih nijansi života. Tvoje su niti sapletene s tuđim, Ti si Neponovljiva  kombinacija  vrednota... U njima sjajiš, njima se ponosi. I znaj- tvoj svemir ovom svijetu itekako doprinosi... Autor: Marija Grah, 27.10.2024.

Da je meni...

  Na tom svijetu, de sme mi? Sunce svijeti, dežđ curi. Pod oblukem ftić popijeva, sred dvorišća mačka zijeva. Izde jan ja dien pri kraju, ispod brajde sam kak f raju.  Da je meni tuj prespati, jutra snena ž njim si fkrasti... Autorica: Marija Grah, 1.5.2025. 

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je.  Tišina u dvorištu bolnice.  6.14.  Sunce tek proviruje.  Vjetar puše.  Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično.  I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam?  Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti.  Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'.  I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez.  I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto..  I neka..  Neka ne bude...