Skip to main content

Budi čovjek...

 



Budi čovjek...

kako olako uzimamo te riječi...

Uzalud ti titule, 

nekretnine, 

iz tvornice bijesne mašine.

Uzalud ti skijanja, 

jedrilice, 

jahte, 

od svile na krevetu plahte...

Budi čovjek,

odreci se zlobe, 

oholosti, 

teških riječi...

Budi čovjek, 

okreni se oko sebe,

pomozi, 

saslušaj, 

pokloni osmijeh- on liječi!

Pazi na pogani jezik svoj! 

Jednom ćeš naići na veći broj! 

Jednom ćeš i ti iznenada pasti, 

budi čovjek-

nemoj nad tuđom tugom cvasti...

Budi čovjek, 

toplu riječ uputi, 

ruku daj, 

ne ogovaraj, 

ne sudi...jer priču ne znaš cijelu...

Manje govori-

čovjek se pozna po djelu...

Budi čovjek, 

nesreći se tuđoj ne raduj, 

poštuj svakoga, 

a potrebitima 

samo svojeg vremena daruj...

Njima je to najčešće dosta,

a za tebe još toliko toga osta...  

Pri kraju našega puta

svi ćemo samo jednog biti željni-

Čovjeka kraj sebe- 

da ne odemo 

s ovoga svijeta bijedni..


Marija Grah, 27.10.2022.


Image by S. Hermann / F. Richter from Pixabay  

Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Ti...

  Ti... Ti ne znaš ni sama koliko si snažna, koliko ovom svijetu značiš,  koliko je tvoja sudbina važna... Zastani malo,  udahni.  Ugledaj samu sebe. Otvori vrata zrakama svoje svjetlosti... Predahni. Ti nosiš u sebi samo svoj svemir, satkan od raznobojnih nijansi života. Tvoje su niti sapletene s tuđim, Ti si Neponovljiva  kombinacija  vrednota... U njima sjajiš, njima se ponosi. I znaj- tvoj svemir ovom svijetu itekako doprinosi... Autor: Marija Grah, 27.10.2024.
Post a Comment
Read more

Da je meni...

  Na tom svijetu, de sme mi? Sunce svijeti, dežđ curi. Pod oblukem ftić popijeva, sred dvorišća mačka zijeva. Izde jan ja dien pri kraju, ispod brajde sam kak f raju.  Da je meni tuj prespati, jutra snena ž njim si fkrasti... Autorica: Marija Grah, 1.5.2025. 
Post a Comment
Read more

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je.  Tišina u dvorištu bolnice.  6.14.  Sunce tek proviruje.  Vjetar puše.  Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično.  I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam?  Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti.  Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'.  I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez.  I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto..  I neka..  Neka ne bude... 
Post a Comment
Read more