Skip to main content

Budi čovjek...

 



Budi čovjek...

kako olako uzimamo te riječi...

Uzalud ti titule, 

nekretnine, 

iz tvornice bijesne mašine.

Uzalud ti skijanja, 

jedrilice, 

jahte, 

od svile na krevetu plahte...

Budi čovjek,

odreci se zlobe, 

oholosti, 

teških riječi...

Budi čovjek, 

okreni se oko sebe,

pomozi, 

saslušaj, 

pokloni osmijeh- on liječi!

Pazi na pogani jezik svoj! 

Jednom ćeš naići na veći broj! 

Jednom ćeš i ti iznenada pasti, 

budi čovjek-

nemoj nad tuđom tugom cvasti...

Budi čovjek, 

toplu riječ uputi, 

ruku daj, 

ne ogovaraj, 

ne sudi...jer priču ne znaš cijelu...

Manje govori-

čovjek se pozna po djelu...

Budi čovjek, 

nesreći se tuđoj ne raduj, 

poštuj svakoga, 

a potrebitima 

samo svojeg vremena daruj...

Njima je to najčešće dosta,

a za tebe još toliko toga osta...  

Pri kraju našega puta

svi ćemo samo jednog biti željni-

Čovjeka kraj sebe- 

da ne odemo 

s ovoga svijeta bijedni..


Marija Grah, 27.10.2022.


Image by S. Hermann / F. Richter from Pixabay  

Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Pesluhni..

Mieglo,  bielo,  gusto. Z nuožem ju rezoti mareš. Zeplalo sa funju husto, nič ne vijdiš kum ged sa ekranaš.  Tišino,  belino,  snieg ped škernjumi škripi,  a manje sa,  sume izde mule,  tok steji.. Pesluhni,  s firunjco, šušljo snieg fneduol. Pesluhni,  perhne ftič adzgeri , z hrausto ne buor.  Pesluhni,  mieglo šlojer spuščo. Med grunje je uopol,  ne snieg.  Fute tišine, fute beline, zospol je  noš  brieg.. 
Post a Comment
Read more

Bednjo v sarce..Šimekevo vijolino..

                                                                                                                Kokev je te mejki zvuk, ko sa te čuje, rezbijo muk? Pelajku, stihego prične, a te po vesele zefućne!  I tok ritem vudiro ko tečne v sarce diro! Fljetne eberne, kiklju zevarne. Lijeve po dasne se prigne, nuogo nuogu stigne.. Tuljike rodesti nejsi ko si ju sauki rod prejsi!  Ali sume muzikunt prouvi sauku žicu peznu i nuotu prof etprouvi.  Njegevi parsti tok žice glaudiju do cijelu družinu ne nuoge vobiju!  (u sjećanje na dragog Šimeka, njegovu violinu i sve naše trenutke radosti..) 
Post a Comment
Read more

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je.  Tišina u dvorištu bolnice.  6.14.  Sunce tek proviruje.  Vjetar puše.  Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično.  I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam?  Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti.  Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'.  I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez.  I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto..  I neka..  Neka ne bude... 
Post a Comment
Read more