Skip to main content

Na svom svoja

 



Kud voda je tekla

i opet će poteći,

žednom, stoljetnom koritu

nikada neće uteći!

Pa makar skretali je,

prelijevali,

potapali joj polja-

ona će opet,

u inat neljudima,

ostati NA SVOM SVOJA!

Rekoše da zbog vode,

u budućnosti,

ratovi će biti,

no priroda će pobrinuti se-

još će se ljudi pred njom kriti!

Kad navre, 

izbije,

naraste preko brana,

zaludu ljudske naprave-

poteći će

put mora slana!

Hoće li tada biti dosta?

Hoće li ikada čovjek stati?

Hoće li prestati

prirodi

vlast nametati?

Nije li u kamenu uklesano bilo

da između Ortoplina i Parentina

vrilo se 

dililo?

A vidi nas danas,

ni plemena dostojni nismo,

umislili neki da bogovi su,

njima ne vridi 

ni kamen

ni pismo! 

No trebali bi ipak

jednu stvar znati:

Nju vam nećemo

samo tako dati!


Marija Grah, 28. travnja 2023. 

Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Ti...

  Ti... Ti ne znaš ni sama koliko si snažna, koliko ovom svijetu značiš,  koliko je tvoja sudbina važna... Zastani malo,  udahni.  Ugledaj samu sebe. Otvori vrata zrakama svoje svjetlosti... Predahni. Ti nosiš u sebi samo svoj svemir, satkan od raznobojnih nijansi života. Tvoje su niti sapletene s tuđim, Ti si Neponovljiva  kombinacija  vrednota... U njima sjajiš, njima se ponosi. I znaj- tvoj svemir ovom svijetu itekako doprinosi... Autor: Marija Grah, 27.10.2024.
Post a Comment
Read more

Da je meni...

  Na tom svijetu, de sme mi? Sunce svijeti, dežđ curi. Pod oblukem ftić popijeva, sred dvorišća mačka zijeva. Izde jan ja dien pri kraju, ispod brajde sam kak f raju.  Da je meni tuj prespati, jutra snena ž njim si fkrasti... Autorica: Marija Grah, 1.5.2025. 
Post a Comment
Read more

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je.  Tišina u dvorištu bolnice.  6.14.  Sunce tek proviruje.  Vjetar puše.  Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično.  I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam?  Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti.  Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'.  I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez.  I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto..  I neka..  Neka ne bude... 
Post a Comment
Read more