Hladno mi je. Tišina u dvorištu bolnice. 6.14. Sunce tek proviruje. Vjetar puše. Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično. I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam? Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti. Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'. I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez. I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto.. I neka.. Neka ne bude...
Comments
Post a Comment