Skip to main content

Stručnjaci


Čuvajte se stručnjaka. 

Oni su poput čaše u koju ništa više ne stane- 

ni nova znanja, 

ni iskustva, 

ni spoznaje, 

ni širine. 

Oni stoje uspravno poput planine, 

utvarajuć si da su osvojili najviše visine.  


A ne vide orla iznad sebe, 

ni noć, 

ni zvijezde, 

ni oblake što nebom jure 

jer stručnjaci samo i uvijek u jedno zure. 


Ne primaju niti kap, 

a prelijevaju se kao slap. 

Nose sve pred sobom svojom veličinom. 

Ne ostavljaju opcije, 

diče se širinom, 

dok, u biti, kreću se samo uskom strminom 

i pobrkaše napor s veličinom. 


Ne budite stručnjaci, ostanite djeca- 

otvorena uma, znatiželjna, zaigrana, 

čije misli plove prostranstvima 

koja su samo njima znana. 


Ostanite djeca, 

otvorena srca promatrajte život, 

budite prisutni, svjesni i mirni. 

To je jedini put do veličine 

na životnoj strmini. 

Marija Grah, 27.12.2023.


Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Pesluhni..

Mieglo,  bielo,  gusto. Z nuožem ju rezoti mareš. Zeplalo sa funju husto, nič ne vijdiš kum ged sa ekranaš.  Tišino,  belino,  snieg ped škernjumi škripi,  a manje sa,  sume izde mule,  tok steji.. Pesluhni,  s firunjco, šušljo snieg fneduol. Pesluhni,  perhne ftič adzgeri , z hrausto ne buor.  Pesluhni,  mieglo šlojer spuščo. Med grunje je uopol,  ne snieg.  Fute tišine, fute beline, zospol je  noš  brieg.. 
Post a Comment
Read more

Bednjo v sarce..Šimekevo vijolino..

                                                                                                                Kokev je te mejki zvuk, ko sa te čuje, rezbijo muk? Pelajku, stihego prične, a te po vesele zefućne!  I tok ritem vudiro ko tečne v sarce diro! Fljetne eberne, kiklju zevarne. Lijeve po dasne se prigne, nuogo nuogu stigne.. Tuljike rodesti nejsi ko si ju sauki rod prejsi!  Ali sume muzikunt prouvi sauku žicu peznu i nuotu prof etprouvi.  Njegevi parsti tok žice glaudiju do cijelu družinu ne nuoge vobiju!  (u sjećanje na dragog Šimeka, njegovu violinu i sve naše trenutke radosti..) 
Post a Comment
Read more

Petar Preradović, pjesma Mujezin: 'Sunce žarko sjeda I skoro će sjest. Stalna na tom svietu Samo miena jest.'

Hladno mi je.  Tišina u dvorištu bolnice.  6.14.  Sunce tek proviruje.  Vjetar puše.  Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično.  I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam?  Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti.  Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'.  I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez.  I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto..  I neka..  Neka ne bude... 
Post a Comment
Read more