Probuđena misao

  Ja sam 'stara duša'. Volim miris starih drvenih kuća, našitih stolnjaka, predmete iz prošlih života, stare običaje. Ja sam 'stara duša'. Volim zapise prošlih vremena, stare slike, poznate utabane staze kojima sam kročila, draga mjesta. Ja sam 'stara duša'. Sad tek osjećam duhove svojih predaka u sebi. Otišla sam. Vratila se… …jer što ti je suđeno, ne može ti biti otuđeno. Ni sreća. Ni uspjeh. Ni dharma. Ni karma... Ja sam 'stara duša' jer… jesi li ikada jeo na zemlji, usred napola okopane njive kukuruza? Znaš li kako godi taj dodir zemlje?   …jesi li ikada zastao usred napola iskopane njive krumpir? Znaš li kako miriše ta zemlja? …jesi li ikada vilama pravio voz? Znaš li kako miriše još od sunca toplo sijeno? Ja sam 'stara duša' jer… jesi li se ikada spuštao strmom livadom do izvora s kojeg si nosio vodu za piti? Znaš li kako je ta voda slatka? …jesi li ikada svakoga dana prolazio šumom, čudeći se tom šuštanju lišća, igr...

  Ti... Ti ne znaš ni sama koliko si snažna, koliko ovom svijetu značiš,  koliko je tvoja sudbina važna... Zastani malo,  udahni.  Ugledaj samu sebe. Otvori vrata zrakama svoje svjetlosti... Predahni. Ti nosiš u sebi samo svoj svemir, satkan od raznobojnih nijansi života. Tvoje su niti sapletene s tuđim, Ti si Neponovljiva  kombinacija  vrednota... U njima sjajiš, njima se ponosi. I znaj- tvoj svemir ovom svijetu itekako doprinosi... Autor: Marija Grah, 27.10.2024.

  Potpuna tišina, ura sekunde tuče, a oko srca neka toplina- to me jesen šaptom vuče. Dok kukuruz pjesmu zrelu lišćem svojim svira, a povjetarac tiho vrtom kroči- u zraku već jesen sniva... Još malo  i studen  će doći... 🖌📖 ✍️✍️✍️ Volim ove koje dođu iznenada, iz raskoši tišine...jer već dugo ništa ne napisah, ali sad osjećam da se vraćaju riječi... ❤️❤️❤️ Autor: Marija Grah, 24.10.2024.

  Rastrgano.  Nema kud poći... Čuvaju ga stalno tamne zavjese noći. Niti diše, nit ga boli.  Gleda oko sebe-  čini se-  ne postoji... Iscrpljeno, izrezano,  prevareno, ranjeno. Niti bježi nit se skriva,  udahne tek ponekad,  iako-  i to je muka živa... Izmrcvareno od života, odluka, ljudi,  čista se ravnodušnost u njemu budi.  Smisla odavno već nema. Svjesno je-  nestati treba.  Stisnuti se u sebe, smanjiti, skriti,  tek na papiru trag smije biti.  Sve ostalo nevažno je,  svima svejedno.  Sve je to bijeda,  predstava,  teatar.  Ono je u priči samo vratar.  Ne može ući, izaći ni poći,  vratima zarobljen,  broji svoje noći... Marija Grah, 28.7.2024. 

Čuvajte se stručnjaka.  Oni su poput čaše u koju ništa više ne stane-  ni nova znanja,  ni iskustva,  ni spoznaje,  ni širine.  Oni stoje uspravno poput planine,  utvarajuć si da su osvojili najviše visine.   A ne vide orla iznad sebe,  ni noć,  ni zvijezde,  ni oblake što nebom jure  jer stručnjaci samo i uvijek u jedno zure.  Ne primaju niti kap,  a prelijevaju se kao slap.  Nose sve pred sobom svojom veličinom.  Ne ostavljaju opcije,  diče se širinom,  dok, u biti, kreću se samo uskom strminom  i pobrkaše napor s veličinom.  Ne budite stručnjaci, ostanite djeca-  otvorena uma, znatiželjna, zaigrana,  čije misli plove prostranstvima  koja su samo njima znana.  Ostanite djeca,  otvorena srca promatrajte život,  budite prisutni, svjesni i mirni.  To je jedini put do veličine  na životnoj strmini.  Marija Grah, 27.12.2023.

  Krhotine i ništa više. Ostaci budućnosti koja se upravo briše.  Ni naprijed ni nazad. Zatočena stojim.  Bez snage i volje.  Niti bježim nit se bojim.  Kad bi barem vrijeme požurilo.  Jer ionako sve se već zbilo.  Premda ni počelo nije...  Marija Grah, 4.1.2023.