Probuđena misao

  Ponekad ležim  dok misli mi plove.  Čas trče u javu,  čas bježe u snove. Spavala bih al nemir mi ne da, budna bih bila, al oko se preda. U stanju tome  misli se pletu.  Zabrinute, ozbiljne, smiješne..  Poput balona,  lovim ih u letu. Skupljam ih pažljivo, lebde,  a ja ih slažem. Po grupama i hitnosti-  važem.  I odjednom,  u trenu,  svi baloni prema nebu krenu.  Pobjegli u moje snove,  i svojim bojama oslikali  neke svodove nove.. 

  Tvoj miris zavukao se  u niti moje plahte,  na mojem jastuku bezbrižno spava,  šeće mojim umornim mislima,  kraj njega klonula mi glava..  Osmijeh mi titra u kutu usana,  ruke te traže žudeći u praznini,  miluju nabore razbacanog kreveta,  prisjećajuć se u tišini.. 

Evo tu je,  stigla je, u zraku je ćutim.  Bjelinom obojala je jutro.  Divim joj se i  šutim.. Miris je njezin sapleten s ostacima ljeta,  a boje već pomalo rasipa dok vrtovima i livadama šeta.  Jutarnjom svježinom odnosi  nesnosne dane i noći,  kroz prozore i vrata unosi  dašak smiraja što će tek doći..  Tišinama prohladnih jutara i mirisom vlage se pokrila.  Pod grane još zelenih krošanja  kistove svoje je sakrila..  Doći će,  ja je čekam,  doći će s uspavankom za ljeto.. Doći će,  ja je čekam,  došlo je vrijeme  da suncu priguši svjetlo..

Noć oluju sa sobom donijela, vjetar i munje nebom pronijela. Puše, prijeti, šušti, nemirne trenutke nagovješta i kapi kiše  iznenada na zemlju spusti. Ni bljesak ni grmljavina ni tresak što iščekujete nije tako zastrašujuć kao vjetar koji silovito vije. Kao da je s krova svijeta punom snagom sletio, među stabla, među kuće, ruke svoje ispružio. Obgrlio ih i zviždeći zaplesao,  prizivajuć jesen,  lišće s grana skinuo..

  Obožavam hladna jutra, kad s dekom se kavica pije, i vesta na ramenu meka, i tišina u zraku se smije.. Magla se jutarnja diže dok sunce iznad šume se zlati, diže se više i više i toplim me zrakama prati. Al najljepši dio je ipak taj svjež, hladan zrak, taj sasvim jedinstveni miris što rastjeruje ranojutarnji mrak.. Lagan, svjež, hladan, povjetarcem jutarnjim nošen, kad sunce se visoko digne, bit će ljetnim vrućinama pokošen. 

Uz rubove livada, pokraj zelenog potoka,  uz prašnjav poljski put, njiše se lanac od stotinu glavica,  od tisuću latica žut.. Povija se ogrlica nježno na ljetnoj oluji, kapi kiše niz latice klize dok se umorne glavice saginju sve niže  i niže..  Al u trenu sunce se iznad oblaka pojavi,  žute se glavice dignu,  a ogrlica krunu popravi.