Probuđena misao

Kauvo (pe bedljuinski); govoreni stihovi; autorica stihova: Marija Grah Vunje veter pepuhauvo, f nuos mi tie miris najsi. Diši pe drieve, štare cvrči, f neštare tuople paći. Sauki čos pepuhne. Z dimnjoko eblauk zdigne. Po go pujsti ko paudne, Po se pa njago prigne. Tuncojo tok uoni, ned hiškumi štare izde spiju, f tišine jesanskego jutro, do se svijetlo ze cijestu gusiju. A jo sum si kauvu f lančec netajčilo. Po gledim.. Kok ja eblauček s kauve kranul.  Kauvu je kušnul, z lančeco sa digel, f memantu ja zginul, i de mago nuoso stijgel.. Peglaj, vač ide drugi..

Sjedim u tišini sobe i nabrajam: sutra moram izraditi nove dokumente,  provjeriti pristigle odgovore,  pomoći oko izrade brošure,  asistirati oko izrade likovnog rada,  treba mamu odvesti u nabavu,  sestra treba prijevoz na posao…  Toliko toga moram.. a od svega sam odjednom umorna.. i više mi se ne da.. i nije mi jasno zašto MORAM.. Zašto MORAM? TKO kaže da MORAM?  I tad se upali lampica u mojoj glavi, mojoj ludoj glavi.. i shvatim da sam JA ta koja govori moram.  Probudi se buntovnica u meni i šapne:  A  što bi se dogodilo da ne mogu?  Što bi se dogodilo da ostanem ležati u bolnici?  Što bi se dogodilo da me nema?  Tko bi to sve odradio? Kako bi se snašli? Bi li svijet stao?  NE BI.  Izlazim na ulicu. Gledam život oko sebe. Gledam ljude. Gledam grad.  Sunčano je. Proljetni vjetar lagano puše. Sunčeve zrake igraju se kroz krošnje drveća.  Život ide dalje…  Nitko osim mene nije stao.  A ja stojim.. Odjednom svjesna života oko sebe. Odjednom svjesna jednostavnosti situacije.. ..i gledam

  Taj trenutak postao je dio mene...zauvijek.. Taj trenutak kad život staje, a ti hrabro stojiš nekoliko minuta,  čine ti se kao vječnost,  i racionaliziraš kako je sve u redu. Riješit ćemo.  Taj trenutak..  Potpuno svjesno umanjuješ značaj onoga što si čuo.  Taj trenutak. Čini ti se kao da je sve u redu. Sve se može popraviti. Nije tako strašno.  I tada shvatiš.. da se ničega u životu nisi bojao više nego ovoga.. da ne postoji ništa u tvom životu važnije od tebe same.. Ništa. I shvatiš- JA imam moć da upravljam svojim životom, to je moj život! Ja sam ta koja može ozdraviti samu sebe, ja sam ta koja određuje smjer i smisao svog života, ja sam ta koja nikada ne smije odustati od same sebe. Svi ostali..nisu važni. Svi ostali..nisu tu. Svi ostali..bave se svojim životima ili bar tako misle.. možda se njhovi životi bave njima.. jer kažu to je normalno. Zaista? Ne bih rekla.. 😊 Budite sami sebi prvi! I ne, to nije sebično. To je nužno. Da biste svima ostalima bili dobri- budite sami sebi p

Hladno mi je.  Tišina u dvorištu bolnice.  6.14.  Sunce tek proviruje.  Vjetar puše.  Sjedim i gledam kako ljudi dolaze, prolaze, žure.. Pognutih glava, zabrinuta pogleda. Jedni u jaknama, drugi u sandalama.. Neobično.  I pomislim: nema pravila. Ni u čemu. Jednostavno, nema pravila. Sjedim šutke i mislim kako?.. Kako sam dospjela ovdje? Gdje sam krivo skrenula? Ili sam možda dobro skrenula, ali to još ne znam?  Ući ću u tu zgradu i osjećam- za mene će se sve promijeniti.  Vjetar i dalje puše. Ljudi i dalje prolaze. Ja i dalje šutke sjedim.. Toliko misli u glavi.. Sve ih ušutkavam stalno ponavljajući, kao vječitu mantru, 'sada i ovdje'.  I gledam oko sebe.. Svjesna da ću za koju minutu ući u mjesto 'bez pogleda'. Onaj osjećaj privremenog ulaska u kavez.  I već se unaprijed veseliš trenutku izlaska.. Ali znam, osjećam, duboko u sebi, više ništa neće biti isto..  I neka..  Neka ne bude... 

Izde mule, govoreni stihovi; autorica stihova: Marija Grah Šimekevo vijolino, govoreni stihovi; autorica stihova: Marija Grah Autor fotografije: Zoran Stanko

Tišina svečana s maglom u jarku sniva. Nit tračka sunca, nit pjeva ptica, samo magla koja sve prekriva. Legla i u krošnjama drveća kosu rasula,  a u jarak, na livadu, noge protegnula.  Lijeno zijevne, ponekad se okrene.  I tako satima krajolik bijeli, kao da kraj je usnuo cijeli. Studeni njeno je vrijeme,  kad grane su gole, suhe i nijeme.  Jutra su hladna, tiha i siva,  u njima se zima već pomalo skriva..