Tutnji i pjeni se, bijelu čipku plete, gusto tkanje zateže pa preko grebenja, niz tok, niti njene polete.. Rastegnu se, razliju, obale potope, na suncu se toplom ljeskajuć poput pahulje rastope. I odjednom ispred tebe zrcalo se stvori. U njem sva ljepota nebu se pokori. Sve što gore je dolje se preslika. U tišini nijemoj stvori se i tvoja slika. Dišeš mirno s njom, slušaš je i šutiš. Dlanom površinu dodiruješ, snagu njenu ćutiš. Razgovarate tako, bez riječi, sve je jasno. Ona nemir tvoj sluti i govori: Nikad nije kasno! Tu sam, čekam te. Doći ćeš- znam. U tebi gori moje dubine plam. Autorica stihova: Marija Grah, 16.1.2023. Autorica fotografije: Jelena Benčić