Probuđena misao

  Kie bi kamu, kie bi koj, sauki pe svamu jo po fkroj! Tum de praveć ljudi imo furt ne krauju neke ne štimo. A če ne štimo tuj imo štete, kok bi stauri rakli:  Pet baubic, kilove dieta. Zote triebe svajim putem iti i sva blogeslava brejiti. Ko ja bile već go nie, f sarcu te čuvoj po sa nesmie. Marija Grah, 27.5.2023. Foto: Image by Irina from Pixabay 

Prebirući po sjećanjima shvatih- nema ih više. Samo nota tišine u zraku sjećanja moja njiše. Kako olako mi ljudi,  olako i oholo kroz život kročimo. Ne shvaćajuć prolaznost, iz jeseni u ljeto skočimo. Misli nam stalno iz prošlosti u budućnost lete, izmjenjujuć neizvjesnost s trenucima sjete. Ni u jednom ni u drugom sreće nema više- u prošlosti tuga spava, a budućnost kule u zraku riše. Vrijeme leti jer mi ga stalno lovimo. Ne shvaćamo da stane tek kad i mi stojimo. Ali treba se usuditi stati, brige odagnati, disanje usporiti, srce odmoriti... I život će nam tada nove vidike otvoriti... Marija Grah, 27.5.2023.

  Poput života što juri i ona kroz prste prolazi. Snažnom strujom nošena, ne znam shvaća li  da ponoru svom odlazi... Gledam je, divim se, kako bespovratno  u bezdan svoj žuri. O čemu razmišlja, kako se osjeća, zna li da joj vrijeme curi? S lakoćom odlazi, nježno, u tišini. Milujuć dolinu svoju, stopeći se s nebom  u daljini. Nesvjesna prolaznosti, djetinje zaigrana, preko kamena preskakuje, pršti. Bez obzira na prepreke, ona se nikad ne mršti. Osmijeh joj se u trave zapleo i duge im kose ljubi... Odlazeć dalje putem svojim u podzemlju se gubi... Ali to kraj njen nije, iz dubine zemlje, čujem je kako se smije. Vode njene tamo dolje huče, negdje će ponovo izaći, kad to one odluče!  Tako toku njenom nema, zapravo, nikad kraja, bez obzira na bezdane, s vječnošću  se spaja... Marija Grah, 21.5.2023. 

  Danas je teško razuman biti. Lakše je,  puno lakše, iz krajnosti u krajnost se skriti.  Tamo ih je više, bučni su i glasni. Njihovi stavovi,  njima su, potpuno jasni. I jedni i drugi u pravu su- viču.  Al običan čovjek tek u sredini  vidi  sriću. U prirodi, gleda on, kad krajnosti se zbivaju, svi zabrinuti, u strahu, s neba pomoć dozivaju. Istom se nebu  i čovjek u sredini moli, zazivajuć razum jer krajnost  ga boli... Marija Grah, 18.5.2023. Foto: Jutrenje na Gacki, GlasGacke.hr 

  Kako često čovjeka, nažalost, podcjenjuju. Uslijed manije površnosti, u svijetu u kojem živimo, i čovjekov karakter  tako procjenjuju. Svi isti su im- misle: bez uma, samo broj. Misle da režeć na čovjeka odustat će  biti svoj. Gazeć ga, zlom ga odlučili hraniti. Misle:  odustat će, prestat svoje braniti. I predat im u ruke ono najvrednije što ima- slobodu, tu slobodu,  u čije ime  vjekovima se otima... Dok čovjek ju brani, krvlju ju plaća, kako olako pomisliše da čovjek ne shvaća. Olako uzimaju samo oni što time kroz život se vode, ne razumiju oni hrabrost čovjeka koji itekako zna cijenu slobode... Marija Grah, 9.5.2023. Foto: Pixabay 

  Tmurno je nebo sivilom bujalo, vjetar je bijesan granje ljuljao, hladno je jutro, proljeće još spi, tek čovjek uz prozor svoj često noću bdi. Bdije nad brigama svojim, razmišlja i snije... Kako bi život lijep bio samo  da briga nije. Proljeća prolaze, a čovjek već sijedi. Uz isti prozor bdije, taj prizor već blijedi... No eno mu sad osmijeh u kutu usana stoji, po uspomenama prevrće i svoje blagoslove broji. Od problema davnih ni 'p' ostalo nije jer mudriji sada zna iza svakog problema blagoslov se krije... Marija Grah, 8.5.2023. Foto: Pixabay